PROŠIRENJE UMJETNIČKOG POLJA DJELOVANJA
Umjetnica Irena Lagator Pejović iskoračuje iz one pomalo vještačke, a svakako radikalizovane podjele Žan Žak Rusoa, koja temeljito počiva na razlici para kultura/priroda, te proširujući svoje polje istraživačke izložbe „Povezani pejzaži“, promišlja u kontekstu saodnosa biljki i skulptura kolekcije umjetnosti nesvrstanih zemalja, uopšte cjelovitog ambijenta samog parka i institucionalnog kompleksa, time bitno utičući na savremenu, što će reći, ekranizovanu percepciju kojom vlada tehnološka ideologija trenutne sveprisutnosti.
Već je sredinom 70-tih godina Mišel Fuko lucidno primjetio da će se naša percepcija u budućnosti „svesti na dimenzije ekrana“ (početak XX vijeka prepoznaje se po ispresijecanom polju percepcije prenaseljene znacima, reprezentacijama, logotipima), pa, tim prije, za svaku je pohvalu kreativno i kompleksno promišljeni anganžman umjetnice Irene Lagator Pejović koja, prema sopstvenim riječima, radi sledeće: „Inicirala sam proces pronalaženja, brojanja, mjerenja i popisivanja imena svih vrsta biljaka koje su prisutne u parku – dendrofloru – u namjeri da skrenem pažnju publike (kurziv, V.V.) na značaj procesa koji su prisutni u našoj neposrednoj blizini.“[i]
Foto: Irena Lagator
Prateći rečeno ne bez posebnog osjećanja, sjećamo se da je Borhes u jednoj pjesmi skrenuo pažnju kako na svijetu žive i druga bića, „školjke, lotosi, vode i zvijezde“... Posebno danas na ovome više nego da treba insistirati[ii], kad se vrši gotovo pa sistematski ekocid kao posledica sveprožimajućeg traga teške industralizacije (fosilna goriva, naftne bušotine, eksploatacija Amazona i ucjevčenja rijekâ) obezglavljenog, neoliberalnog kapitalizma bez kočnica[iii], emancipacija bi ucijelo i do kraja morala moći htjeti kretati se u tom pravcu, dakle, ekološkog osvješćenja, jer u tome leži naša etička dužnost koja ne postoji bez konstantnog odnosa prema-i-za-Drugog.
Instituacija i park (zatvoreni prostor znanja[iv] i otvorenost prirodnog prostora), zbirka kolekcije umjetnosti nesvrstanih zemalja i biljke (selekcija umjetničkih djela i prirodna raznovrsnost biljurnog života), u komunikaciji drukčije, poetizovane percepcije koja naglašava i neophodnu kritičku distancu, pokazuju se u miroljubivoj koegzistenciji kao, zaista, harmonično povezani pejzaži, vazduh koji dišemo, imena umjetnika i nazivi biljaka u mogućoj, začudno izmiješanosti, odjednom bi sobom ponudili šifru solidarnosti koja može postojati sama za sebe na estetskom planu, kao i izvan estetskog.[v]
Foto: Irena Lagator
Kao muzejskom pedagogu, dakle, komunikatoru muzeja, ova istraživačka izložba izazvala je u meni posebnu reakciju, naročito, i tim više, raduje činjenica da „Ovaj rad će se odvijati u saradnji sa raznolikom domaćom publikom tokom tri radionice organizovane u Kruševačkom parku u proljeće, ljeto i jesen, a u saradnji sa Laboratorijom kolekcije umjetnosti nesvrstanih zemalja...“
Foto: Irena Lagator
Istraživačka izložba „Povezani pejzaži“, bez sumnje, znatno proširuje umjetničko polje djelovanja.
Foto: Irena Lagator
Vuk Vuković, muzejski pedagog Centra savremene umjetnosti Crne Gore
[i] Kultura pamćenja, ta sintagma, bez ostatka, upućuje i na dokumentaciju, arhivaciju, popisivanje i skladištenje umjetnina, i u odnosu na taj tihi i posvećenički, precizan i savjestan rad, zašto ne bismo imali i zbirku biljaka iz Kruševačkog parka, tu, dakle, „simbiotičku kolekciju“, upisanu na betonskoj stazi gdje se prepliću svjetlosti i sjenke, na cementiranoj površi ispod koje se, delezovski rečeno, odvija intenzivni, rizomski i istinski život zemlje.
[ii] Pokret Green New Deal (GND), kao i anganžman Grete Thunberg, ali i panevropskog pokreta DiEM25, za cilj imaju nešto što, ispostavlja se, ipak nije jednostavno iako staje u parolu: Počujmo šta nauka kaže!, o više nego turbulentnim i utoliko prije zabrinjavajućim promjenama koje se uveliko već događaju u ekosistemu i odražavaju u klimatskim krizama.
[iii] Jasno je po sebi da lažni izbor jeste uvijek onaj koji vrši pritisak na isključiv način: ekologija ili ekonomija, ono što je, pak, neophodno, jeste precizno izdefinisani balans između kontrolisanog rasta profita i sigurnog očuvanja planete. Međutim, nostalgično prisjećanje i utišano prizvanje socijalizma kao najpravednijeg sistema utemeljene uređenosti, moguće je, opet, samo i jedino iz kapitalističke perspektive, u ovim vremenima koja budućnost čine više nego upitnom, te je pozivanje na nju glas utopije koji tako melanholično zvuči. Dakle, moguća alternativa bila bi raskid sa prošlošću ukoliko ne želimo da već sjutra budućnost bude posthumna. (Ne zaboravimo: svaki prohujali sistem, pošto je dostigao svoj vrhunac, strovalio se na dno; ne – socijalizam naprosto nije bio dovoljno ni ekstenzivan niti elastičan, radi se o prelaznom periodu, utoliko više nije nikakva utopistička vizija koja je gledala ka budućim, vremenima koja smo mi nasledili. Sada, ovaj prelazak na digitalni kapital i kapital nadzora, najavljen je sa iskonstruisanim biološkim virusom ili potpunom reorganizacijom radnih i svih drugih oblika udruženih (u ovom kontekstu, dakle, povezanih) odnosa.) Famozni Fukujamin „kraj istorije“ je nezavršiva agonija kraja i, samim tim su posledice ovako prežestoke na svim nivoima iznad kojih neusidreno lebdimo.
[iv] Kad kažem zatvoreni prostor znanja, podrazumijeva se da nipošto ne mislim na muzej ili galerije, koje bih nazvao umjetničkim sobama susreta, međutim, Centar odakle se prostorima izlaganja upravlja, ostaje zatvoren, dok njegov rad uvijek tek ima postati vidljivim i ocijenjenim.
[v] Važno mi je naglasiti da se reakcija u pravcu – potrebe za novom utopijom, ne bi trebala postmoderno čitati kao izvjesna politizacija umjetnosti (“Umjetnica predlaže reimaginaciju ove zbirke kroz praksu povezivanja, odupirući se nostalgičnoj i povijesnoj perpektivi.” Karolina Majevska-Guede) koja se, na primjer, iskrajka glaskala već “2000 god., kad se javljaju zamisli “politike sećanja” i “politike” nostalgije” za socijalističkom Jugoslavijom”(…) (Miško Šuvaković)