Izložba Trn
EARTH[i]
Nema nikakve naivne idealnosti i to treba naglasiti, u umjetničkim projektima (angažovanim, istraživačkim, onim u duhu aktivizma), koji promišljajući porijeklo i razvoj raznih kriza (zdravstvenih, militarnih, rasističkih, klimatskih, socioloških, seksističkih), zahtijevaju konačno konkretne reakcije povodom progresivno negativne promejene uočene u ekosistemu (Googl, primjera radi, 22. aprila postavlja kratki video zapis otpoljavanja sjevernog pola, prateći zastrašujući proces kopnjenja leda unazad dvadeset godina, zbog čega milenijumima zamrznute bakterije postaju nova prijetnja, upozoravaju virusolozi), dehumanizovanom liku kasnog kapitalizma ili u odnosima države koja isključuje tijelo iz tzv. grupa manjina; isključenje nerijetko poprima veoma dovitljivu formu prenaglašavanja i akcentovanja izdvojenog čime se samo populistički i usputno bavi (sastajanje G7 samita dokaz je tome).[ii] Umjetnost mora htjeti biti spremnom za uključenje u sve presudne društvene procese, kao znanje, jedno znanje drukčije sklopljeno i predstavljivo koje odbija da upravlja, ali se zbog toga ne lišava pretresti odgovore odgovornih. Upitnost koju pred naš opstanak u ovom obliku otvara ovaj vijek ište urgentnu, radikalnu reakciju!
MJESTA KOJA ČEKAJU[iii]
“Fotografija ima nečeg tautološkog.” Rolan Bart
Konzumerizam nas uči da se prema svijetu odnosimo kao prema stvari za jednokratnu upotrebu. Ispratimo scenu rastrčane potrošnje: haotični maskenbal u hipermarketu! Pjesnikinja Eva Lipska naslovljava knjigu poezije “Turisti riječi.”[iv] I prema riječima praktikujemo površan, nemaran odnos, “govor-biće” (Lakan) isuviše lako proizvodi neobaveznu, neubjedljivu komunikaciju ispraznog dopunjava rečenog koje se odvija kao na pokretnoj traci. Potom, sve se napušta (cirkulacija poništava kulturu zadržavanja, posvećivanja, istraživanja, što umjetnica Ana Opalić fotografski dokumentuje), iskorišten i pohaban prostor predaje se uticaju vremena na kojeg nema reakcije, ne čudi što sezonska mjesta tokom dobrog dijela godine liče na oboljela odmarališta, beketovski pejzaži sa Đakometijevim starim (bezlisnim) stablom. Tako, popularne destinacije zabave koja se nasumično kupuje i euforično troši, morale bi na ulazu imati tablu na kojoj bi bilo ispisano pravilo za upotrebu prostora.
Fukoove Heterotopije, u svojoj kolekciji mogle bi dobiti novootkrivene, otvorene prostore za iznajmljivanje: djelove divljih obala, planinske padine, netaknuta sela, ili migrantske četvrti grada. Naselja poginuta od (recimo tako) materijala za jednonedelju upotrebu; naselja koja se neprekidno premještaju, sklapaju i rasklapaju, montažna i pokretna. Možda ćemo i prostore moći jednom reciklirati, kao što vrijeme sabijamo u sadržaj koji daje mnogo više za mnogo manje? (Ekonomija je upisana u instinkt zadužen za čistu održivost, iako ovaj termin vuče porijeklo iz teoloških spisa, vremenom se religiozno-etički potpuno iskrivio.[v])
Dakle, na radovima Mjesta koja čekaju, fotografije Ane Opalić prikazuju rashodovane prostore. To su potrešeni i sebi prepušteni prostori koji poprimaju nešto od pustinje. Rečeno na način donekle susprostavljen Suzan Sontag: treba fotografisati ono što više nema sebe! Mjesta koja čekaju emituju nešto između romantičnog i melanholičnog, kao da sanjare, s onu stranu kraja, fotografisano je kao i fotografija već prošlo, ono je bilo, nestaje se. Događaj fotografije kao ne-mrtav, stalno biva premještan ovamo u sad, ali – on ne prestaje da prestaje biti.
Iz, dakle, ustalasalog mora izranja rđava skalamerija-osmatračnica, oljuštena i dotrajala, dala bi se uporediti sa čeličnim Posejdonom koga je nagrizlo vrijeme i so, i polupali morski vjetrovi i izgrizle sunčane fleke; narušeni ekosistem svoje tragove, inače, najvidljivije iscrtava na mjestima koja su napuštena, budući da su u nezavršivom procesu tranzicije pojedena. Ex-Yu prostori (kao i privatizacijom opustošeni nekad gigantski objekti proizvodnje), podsjećaju na prazne sektore u supermarketu!
Fotografija ne preuzima učešća u sadašnjosti, ovom neuramljivom toku koji se bučno rasprostire unutar sebe i na sve strane, istovremeno. Da: napušteno, mjesto koje čeka je neživo, osamak, stajalište sjenki.
Ta mjesta su ona nakon (mjesta posle njih samih), fotografisana pošto se predaju nazad sebi (duž balkona koji gleda na more, raste trava, ivice su osvojene šipražjem, kao što na zvoniku u Perastu, smokvine grane probijaju kroz otvore ispod vrha), poput fotografije koja ne može probiti svojim sad u vrijeme koje je naknadno svjedoči; tek treba potvrditi fotografiju koja se (već) dogodila. Nije ni između, fotografisano je nepovratno zatureno u sebi, i zato mjesta čekanja jesu zaustavljena (zatravljena). No, to je – rad u nastajanju na mjestima čekanja!
Nema fotografije koja se događa (sukcesivno uvezuje kratke prekide, trenutni snimci ne dostižu tok, on je naknadno postignut postprodukcijom), tim više, neporeciva (prošlost više nije, ali to ne znači da može da iščezne), neposredna, hladnokrvna, sve prima na sebe, međutim, isto je se ne tiče. Fotografija, stoga, ne ubjeđuje – ona naprosto ne može nego da jeste.
Mjesta koja čekaju, možda čekaju one riječi iz Kafkinog Dnevnika: “Moja opsesija oduvek je bila pitanje: kako stvari izgledaju u mom odsustvu?”[vi]
MOJA ZEMLJA[vii]
„Mogu se videti takva sanjarska stabla koja zatvorenih očiju misle o životu kojeg nigde nema.“ Bela Hamvaš
Odmah ovako mogu reći: umjetnica Anka Burić misli zemlju kao takvu. Kad je (ovdje budimo oprezni, oslonimo se na vazda složeniji sluh, nemojmo tek tako prelaziti) „prisvaja“, to je ljudska i umjetnička reakcija koja bi – zemlju da zadrži u zaštiti.
Ne govori li nam ovaj stav, nedvosmisleno i otvoreno, da Anka Burić ovim anganžovanim djelom ostaje u odupiranju tako jednostavno prihvaćenom, Rusoovom stavu koji opet tako pragmatično zaključuje: „Prvi čovek koji je ogradio parče zemlje i objavio: ’To je moje’! našavši dovoljno prostodušnih da mu to i poveruju, istinski je osnivač građanskog društva.“
Drukčije i time direktnije rečeno: građansko društvo, dakle, prema rečenom počinje – ograđivanjem i ubjeđivanjem, upravo i baš onih koji će zbog toga postati – potčinjeni jer su prostodušni[viii]. Iz ove perspektive, građansko kao ideja otkriva se u sasvim drukčijim od dosad nam plasiranih priča. U suštini, građanin je kolonizator, otud sebi traži najamnika, on je u prvom redu (zemljo)posjednik, treba mu (prosta) radna snaga čiji će rad ni za šta kupovati. (U Propedeutici, Hegel propušta reći da u – reciprocitetu izostaje (podrazumijevajuća) pravda.)
Ekonomije vodećih sila ne kriju da pogon države biva pokrenut onim što se od zemlje popljačka.[ix] Umjetnost koja vodi brigu o sve više poboljevajućem ekosistemu, protiv ekstremne eksploatacije prirodnih resursa ustaje kreativnim reakcijama. Evo šta, na primjer, u prilog rečenom, Jean Dubuffet (Žan Dibife) kaže povodom svoje izložbe „Povodi i tla“ (1951., 1952. god.): “Oblici koje uzima živa materija svuda su isti, pa bili u pitanju mali predmeti ili velika geografska prostranstva.“ Dok se kultura zauzima za pitanja identiteta (težnja je sklopiti identitet-model), zanemaruje ogromni znak pitanja čija se sjenka baca na goli opstanak, i posvećeni zemlji (vječitom procesu), umjetnici nisu nužno ritualni, u fazi favorizovanja materije protiv metafizike, za dinamizam otvorenog a ne rezultat mogućeg, nego se izmiču iz mrtvila znaka (semeios možda treba posuti sjemenom?!), imena stvarnosti u kojoj je sve ostvareno kao stvar. U tome treba moći znati sagledati našu ljudskost, u metodama borbe, strpljivim strategijama prenošenja poruke, u aktivnim sklopovima kreativno uspostavljenih relacija oduprtih logici danas jedino poštujućih rezultata. – Umjetnost je ne samo priznanje Prirode, nego i potpuna svijest o njoj, posvećenički odnos koji za cilj ima njeno očuvanje.
Naslov: Moja zemlja jeste, u stvari, naslov svih nas, izgovoren u anganžmanu Anke Burić, koja je imala i izložbu „Vrijeme i vino“, metafizički se odnoseći prema tragovima uvremenjivanja u stvari od vremena.
Preosetljivi Rilke (pjesnik prostora, kako ga tumači Sloterdijk), koji prisustvuje (Dasein), opaža da – „Ostaje nam možda poneko drvo na obronku da ga viđamo svakog dana“. (Cjepanice formiraju krug, na kreču koji ubija gamad. U instalaciji neumoljiva direktnost ima za cilj dovesti posmatrača pred svršen čin, pokazujući mu dokle smo došli, hodajući danas sa leđima okrenutim naprijed prema problemima koji se bezmalo tiču svih nas. Morali bi znati da je u naše živote žestoko prodro pojam hronocida i uzeo ozbiljnog maha, da moć njegovog djelovanja ostavlja teške tragove, da tržište furiozno vodi u propast, maksimizirajuća učinkovitost stvara eficijentnog subjekta zahvaćenog procesom samoeksploatacije. – Logika jedinstvenog tržišta bila bi: ne više vladati sobom, nego vladati isporučenim rezultatima koji pokoravaju Drugog!
Poezija iskazuje prirodu... Misliti rad umjetnice Anke Burić Moja zemlja, zahtijeva prisustvo za njegov proces (u kojem sȃm život prolazi faze promjenjivih dimenzija). Utoliko prije, čovjek osjeća otvorenost zemlje, njenog plana, neodvojivosti od nje, pa ipak, to što bi da je kapitalistički zauzda i potčini sebi (po-kori), jeste velika greška u proračunu, jer zemlja može bez nas (ona nam prethodi), ali nema čovjeka bez zemlje.
Vuk Vuković, muzejski pedagog Centra savremene umjetnosti Crne Gore
[i] Grafit zelenih aktivista na jednom Londonskom zidu.
[ii] Duboko smo zašli (možda i nepovratno?) u zonu komodifikacije (simultanih) kriza, što znači da sve, bez obzira koliko narušava našu ljudsku dimenziju i odveć krhke mogućnosti neke podnošljivije budućnosti, ubrzo po izbijanju na svjetsku scenu poprima lik normalnosti, čak I neizbježnosti, jer se u krizama javlja momenat kauzalnosti, lančanog prouzkrovanja, nepokidivog veza koji je, bez sumnje, pletenje omče oko vrata civilizaciji koju sa svih strana strahovito priteže pozni kapitalizam. (Prebacujemo se iz krize u krizu, vršimo, u neku ruku, dalo bi se reći, flasterizaciju kriza, i pitamo: nastoji li hiperglobalizacija čovjeka modernosti istestirati na nivou izreke – da ono što nas ne ubija čini nas jačim?) Uslovi u kojima nam je nametnuto da egzistiramo, mogu biti i jesu vanredni, prožeti konstantnom strepnjom od eskalacije u vidu trenutnog rešenja. Kasnomoderni svijet se, zaista, snabdio tehnologijom za okončanje svjetske situacije u kojoj nepomičnost ukazuje da je dovoljan i najmanji previd pa da se stvari survaju u ambis. Imamo pat poziciju.
Virus COVID-19 je bio borba za imunitet biosistema koji je ozbiljno načet, usled čega je i kolektivna depresija (nezavršivi lockdown, očit manjak znanja šta nam se to događa, pasivna i poprilično konfuzna medicina pretvorena u set mjera, milioni mrtvih kojima se još jedino na dnevnom nivou bavila statistika) uzela velikog maha u razvoju razorne realnosti, pa preostaje tek naučno-fantastična, alternativna opcija: ili refresh realnosti ili resantimansko prebivanje u njoj. Ovo drugo znači: sagledavanje posledica rata u Ukrajini koji zbog sankcija sobom donosi i najveću glad u modernim vremenima; Afrika upozorava na svoje zalihe hrane koje su već sad sasvim nedovoljne, dok globalno tržište diktira tempo koji tek i samo poneke sile mogu podnijeti. Svijet u ćorsokaku, dakle, ulazi u samodestruktivnu fazu! Međutim, okončati svjetsku situaciju tako što će se progresivno krenuti (nekud) naprijed, samo je potvrđivanje da smo žrtve sveopšte dezorjentacije i konfuzije. Realnost više nije kraj, konačnost, zid, kako uči jedan Francuski poststrukturalist, prije dimenzija za neokončive sukobe koji samo mijenjaju taktiku i lik izvođenja; III svjetski rat je u toku, pitanje je koliko će nam vremena biti potrebno da to uvidimo? Otud, još i danas reći Zemlja ima jednako smisla kao kad majstor zena i mumom koana kaže “Mu.” – Izostanak smislenog objašnjenja proizvodi nasilje koje bi da ga vještački nadomjesti.
[iii] Mjesta koja čekaju / Places that Await
Rad u nastajanju / work under creation;
Pag, 2014 – 2022.
[iv] Kažem svojoj Zemlji /Kažem svojoj zemlji: /iseli se /otputuj./Za trenutak budi/stranac./Zatim se vrati/i nastani u sebi./Promisli sve to/još jednom./Uhvati sebe/u letu. (Eva Lipska)
[v] „Oikonomia na grčkom znači upravljanje oikos-om, kućom i uopštenije, vođenje, management.“ (Đorđo Agamben, „Šta je dispozitiv“) Vođenje se nezaustavljivo proširuje, dospijeva do vođenja i upravljanja budućnošću, mrtvima i nerođenima, u kasnom kapitalizmu, sve primjenjene mjere služe aparatu kontrole: kapitalizam kao otac bijele kuge, štedi tako što (slikovito rečeno) – ojesenjuje demografsku kartu (u korist opstanka planete, što kazuje sve samo o sebi), na planu posjedovanja, mjere štednje drže narode u osjećanju strepnje, anksioznosti, bremenite brige, jer sjutrašnica je sve neizvjesnija, dok je sve izvjesnije da će biti katastrofalna, možda i pogubna.
[vi] Fotografija je čin opraštanja. Fotografisano (kao da) govori: nikad više. Uočimo da fotografisano jeste napušteno, međutim, to je nezavršivo napuštanje. Vidjeti ono fotografisano, jeste susret sa više nepreinačivom prošlošću. Ovdje Emersonov uvid može da posluži ako se prilijepi na fotografisano: „Argumenti nikog ni u šta ne ubeđuju.“ Mjesta koja čekaju, čekaju rad u nastajanju Ane Opalić, koja nastavlja da fotografiše ono prepušteno sebi što postoji preko prošlosti istrajne sobom nakon svega što mine. Tako da, šta to još ne čeka da bude fotografisano, dakle, utvarno ovjekovječeno što je uloga fotografije? Ničeova dionizijska dijagnoza glasi: „Ali vi nemate dovoljno sadržaja u sebi za čekanje!“
[vii] Moja zemlja /My Land
Instalacija u prostoru, promjenjivih dimenzija / installation in space, variable dimensions, 2022.
[viii] „Oni obrađivahu zemlju, poštovahu zvijezde, ali ih ne tumačeći; jezik im je bio stran svim posjetiocima, koji su imali (iako civilizovani), divalj odnos prema njhovoj zemlji na kojoj su oni spavali i koju su bosonogi gazili, kao očevi i njihovi očevi.“ (H. L. Borges)
[ix] Pretpostavlja se kako danas ima oko 80 miliona različitih vrsta, a oko 2 miliona ih je poznato savremenoj biološkoj nauci. Mnogi oblici (vrste) nikada neće biti poznati jer su već nestali djelovanjem čovjeka ili makropromjenama u životnoj sredini, kao što su, na primjer, promjene klime.