1

Vuk Vuković: Irena, primjećujem da povezivanje nužno i dragocjeno upućuje na proširivanje (koliko se samo proširivanje odupire prinudi, o čemu bi kasnije valjalo ponešto da kažeš), udruživanje, zbrajanje, priziva rizomski rad nesvodive razlike, kao ideja računa na ničim zamjenjivo prisustvo Drugog/Drugih, u slučaju ovog, inače, vrlo kompleksnog rada, pozivaju se i popisuju, uračunavaju i biljke, njihovo raznovrsno i bogato postojanje nipošto nije sekundarno u odnosu na čuvanje kulture preko pamćenja kojeg, opet, prenosimo na druge kao što su drugi prenosili na nas (uz, svakako, konstantno kulturno proširenje iste, mada oko toga tek treba moći htjeti reći nešto više), tako da, „Povezani pejzaži“ prerastaju tvrdost granice, linije, međe, odupirući se snagom i voljom za širenjem budući da, kultura jeste samo ukoliko je u svom projektu ime za multikulturalnost.

Irena Lagator-Pejović: Svoju postmedijsku umjetničku praksu i istraživanje posvetila sam savremenom društvu i kulturi kroz analizu odnosa između kapitala, političkih praksi, društvene tranzicije i savremene umjetnosti. Posebno me zanimaju neprimjetne i paradoksalne situacije, jezičke i sistemske konstrukcije savremenog društva, koje se naizgled čine nevažnima. Nastojim se pozabaviti pitanjima društvene odgovornosti, njene vidljivosti i funkcionalnosti u svakodnevnom životu. Težeći kritičkom otporu stvarnosti u kojoj danas živimo, zanima me govoriti o gorućim pitanjima našeg vremena koja se tiču prirodnog okruženja, nestabilnosti političkog i ekonomskog sistema, krhkosti ljudske egzistencije. Aktivirajući analitičku i poetsku rekonstrukciju stvarnosti, namjeravam ispitati kako umjetnost može biti relevantna društvena aktivnost za oblikovanje budućnosti. Promišljajući individualnu i društvenu odgovornost kao proces, zanimaju me i društveni problemi kao što su nedostatak empatije, saosjećajnosti i društvene odgovornosti zbog čega se posebno bavim ekonomskom fenomenologijom društva ograničene odgovornosti - citiram iz svijeta ekonomije kako bih razumjela i transformisala odabrane procese u područje umjetnosti. Zato nastojim podstaći publiku na učešće i znatiželju prema ovim temama, te učiniti vidljivim kako se sadašnjost oblikuje i kako komunicira s našim čulima. Zato sam od samog početka svoje prakse razrađivala kako postulat tako i kritiku društva neograničene odgovornosti.

Iz tog konteksta proizilaze i moji radovi koji pitanje činjenja vidljivm razvijaju dalje i nude odgovore na određene probleme. Pod takav proces etike istraživanja može se smjestiti i moja izložba Povezani pejzaži. Zastupljeni radovi na ovoj izložbi jesu kontekstualni na oba, i mikro i makro planu. Zainteresovana sam za pojam zajednice i zajedništva, zajedničkog osjećaja i odnosa prema okruženju. Zato citiram iz svakodnevnog društvenog života i transformišem te citate u kritički, poetski i etičko-estetski jezik umjetnosti i to u smislu Guattarijevog ekozofskog društva, koje umjetničku odgovornost shvata i kao proces sopstvene kritičke reorijentacije, ali i kao oblik saradničke i trajne prakse. Zato umjetnička odgovornost, u aktivističkoj orijentaciji, možemo reći, stvara nove oblike dokaza i bavi se kompleksnošću savremenosti kroz svoje etičke, estetske i moguće političke (mislim na bios politicos a ne na karijernu politiku) implikacije jer njeguje politike našeg kolektiva kao i pluralnih svjetova na planeti.

Još od 2006. godine i to u mom radu Društvo neograničene odovornosti, interesujem se za pojam mirne koegzistencije kao jednog od principa pokreta nesvrstanih. U umjetničkoj zbirci nekadašnje Galerije nesvrstanih zemalja ,,Josip Broz Tito” koja je danas dio kolekcije Centra savremene umjetnosti Crne Gore, još kao studentkinja dok je ova zbirka bila izložena javnosti u cjelini i gok je galerija još postojala, prepoznala sam materijalizaciju ove utopijske ideje mirne koegzistencije. Bilo prirodno da se, nakon serije mojiih radova od 2006 godine u kojima se ovo utopijsko pitanje vizuelizuje, kao i mnogo druga, poput multikulturalnosti i saosjećajnosti, posvetim istraživanju i ove vrijedne kolekcije. Moje istraživanje je oslonjeno na koncept simbiotičke kolekcije kao mjesto-specifičnog i nastalog u mojim tekstovima povodom ove izložbe. To je i naziv tekstualne instalacije na betonskoj stazi u parku. Naslijeđe pokreta nesvrstanih i njegove dekolonijalne prakse u kontekstu savremenih kritičkih analiza, podstaklo me je na pokušaj proširenja vrijednosti koje su njime komunicirane i to kroz umjetnički angažman s predmetima, dokumentima, idejama, prekinutim razvojem i okolnom prirodom navedene kolekcije. U saradnji sa nekoliko istraživača, biologa iz naše sredine, pokrenula sam proces identifikovanja, brojanja, mjerenja i popisivanja imena svih vrsta stabala koja su prisutna u parku – dendrofloru – u namjeri da skrenem pažnju publike na značaj činjenica, vrsta i njihove raznovrsnosti koje su prisutne u našoj neposrednoj blizini. Kombinujući ih sa imenima umjetnica/ka, naslovima i dimenzijama umjetničkih djela iz navedene zbirke (sakupljenih iz dostupne javne dokumentacije i istraživanjem u Nacionalnoj biblioteci Crne Gore), sastavila sam novu listu vizualizacije, imaginacije i invencije novih modela zajedništva i međusobne povezanosti. Naime, saradnja izmedju disciplina jedna je od primarnih metodologija od koje polazim tokom svog umejtničkog istraživanja jer upravo u kolaborativnim procesima i dijalogu prepoznajem načine koji nas mogu usmjeravati naprijed.

2

V. V.: Vazduh koji dišemo: koliko prostora otvara (nadahnjuje) ovaj naslov i na šta sve odjednom talasajući se skreće pažnju. Tokom pandemije, vazduh je bio prijetnja, prenos zaraze, jedno nevidljivo ali inficirano tijelo spoljašnosti od koje smo se morali izolovati. Onda, imamo visok, opasan, ničeanski vazduh „planine, u kojoj se čovek oseća slobodno“ (T. S. Eliot), ali i vazduh centra, određene četvrti, naselja, najzad prigradskog, što upućuje na kulturu. Imamo i kapitalistički kiseonik, primjer smogom zagušena Kina, u kojoj profit diktira ritam udisaja/izdisaja. O kojem vazduhu kojeg dišemo govoriš ti, Irena, i da li se zajednički čuva ili se od zajednice zagađuje? I vazduh je, to jest njegovo stanje, pitanje politike, dakle, uređenja, nivoa kolektivne svijesti i prava, zar ne?

Irena Lagator-Pejović: U seriji platana manjih dimenzija pod nazivom Vazduh kojeg dijelimo, ponavljam hemijski simbol ugljenika (C) i tako ovim multipliciranim slovom, kombinujem, formiram i ukazujem na različite modele i mogućnosti reprezentacije prirodnog svijeta, kao i svijeta koji ga svojim mehanicističkim pristupom dovodi do pitanja opstanka. Kompleksna geo-politička situacija na planeti ne dozvoljava nam da ne dovodimo u pitanje dominantna tkiva globalnog kapitalizma. Instrumentalizaciju vrijednosti poput dijaloga, razmjene i susreta različitih kultura, svjetova i društvenih slojeva, ali i osnovniih egzistencijalnih kategorija poput vazduha, vode i hrane , od 70.-ih izvela je ekokritika, a tokom prve dvije decenije 21. vijeka u sadejstvu sa saavremenom vizuelnom umjetnošću. U njenom se diskursu tokom posljednje tri decenije jasno iskristalisala uloga čovjeka i njegovog rada po pitanju opstanka i razvoja života na planeti u izmijenjenom, geološkom sloju koji se danas dominantno referiše kao antropocen. Ova dva bunta, kritike i pozivi na promjene, koji dolaze iz umjetnosti i ekokritike istovremeno, direktno su upućeni socijalnom miljeu s tim da se vidljivost u javnom prostoru do danas odvijala iz jednog od njih, iz ekokritike, i to u vidu direktnih uličnih buntova i zahtjeva za urgentne ekološke akcije. Domen svijeta umjetnosti naročito u poslednjih desetak godina, pokazuje svoju konzistentnost i staje u odbranu ovih neophodnih vrijednosti pa  se danas određene strukture savremene umjetnosti definišu kao vodeća kritička i razvojna matrica.

Posebno o tome govore recentne teorije komOnizma. Naime, koncept tri zajednice je primaran, prije svega u smislu ekoloških prioriteta poput vode, hrane ili zraka, zatim društvene zajednice u smislu besplatnog obrazovanja ili zdravstvenog osiguranja, kao i zajednice slobodnih i otvorenih komunikacijskih mreža. Kanadski marksista Nick Dyer-Witheford, autor ovog pojma komOnizam, i već od 2007. ga povezuje s engleskom riječi common, koja označava nešto zajedničko, opšte, uzajamno ili solidarno. Njegove se teorije poistovjećuju sa složenošću odnosa između kulture i društva, politike i ekonomije, a kritički se fokusiraju na činjenicu da smo informacijska civilizacija.

Guattari je još 1989. istakao da su na Zemlji u toku vrlo ubrzani procesi naučno-tehničkih promjena koje će dovesti u pitanje opstanak života na planeti. Pritom je očigledan i paradoks – dok se naučni i tehnički uslovi ekonomskog razvoja prividno sve više poboljšavaju izumima novih materijala, mašina i proizvoda, kvalitet ljudskog života svakodnevno je sve slabiji, kako na individualnoj tako i na kolektivnoj ravni. Svi oblici života i komunikacije ubrzano se degradiraju, bilo da je riječ o porodici, prijateljstvu, susjedstvu, dok tehnokratija ostaje nijema i neosjetljiva na takve promjene, zadovoljavajući se isključivo prividnim i siimuliranim etičko-političkim ambicijama u pogledu zagađenja okoliša.

I prije Gatarija, francuski urbanista, marksistički filozof i sociolog Henri Lefebvre govorio je o jedinstvenoj teoriji prostora koja bi obuhvatila fizički (priroda), mentalni (logičke i formalne apstrakcije) i društveni prostor. Zanimala ga je problematika osjetilnih fenomena koji se mogu doživjeti u javnom i urbanom prostoru te istančanim senzibilitetom graditi put do imaginacije društvene utopije zajedništva, jasno pozivajući ekonomski sektor na odgovornost za razvoj širih područja, od urbanih do regionalnih i kontinentalnih. Posebno je istaknuo povezanost energije, prostora i vremena, te zastupao teoriju da se ni jedna od ovih kategorija ne može posmatrati kao samostalna apstrakcija, čemu u aktuelnom kapitalističkom ekocidu još uvijek intenzivno svjedočimo. Govorim o vazduhu kojeg svjedočimo, jer on nas povezuje, oblikuje i on je uslov vez kojeg se ne može. Zato je ova izložba istovremeno i razvoj mojeg društvaa neograničene odgovornosti u umjetnost neograničene odgovornosti. Učiniti umjetničku odgovornost neograničenom slično je sprovođenju istraživanja, analiziranja i proučavanja do nivoa kada ona postane očigledna, vidljiva i razumljiva, ali i politička u Rancièreovom smislu – suočavanje s neslaganjem i problemom.

(nastaviće se)