“Ako postoji išta sveto onda je to telo.” (W. Whitman)
JAVNA UPOTREBA TIJELA
“Ako postoji išta sveto onda je to telo.” (W. Whitman)
Post-ideološka polarizacija svijeta, odvija se i na sledeći način: s jedne strane u novoj stvarnosti favorizuje se aseksualni, kognitivni, bezkontaktni univerzum, s druge, ostaje tvrdo tradicionalni, nasledni i nasilni, što će reći uvijek kazneni odnos prema ženi za koju javnost kao takva ostaje nedostupna, izuzev kao prostor koji je pokazuje pokrivenu, pokorenu, podređenu. Međutim, žene u Iranu zajedno sa studentima znalački i hrabro se opiru, i “na težak način uče kako da odbiju pogrešne binarne suprotnosti (neoliberalizam-etatizam, imperijalizam, autokratija, patrijahat-konzumerizam[i]). (J. Varufakis)
Ne isključujemo da ove binarne suprotnosti, njihov rad ne doprinose “velikom” oslobođenju žene kojoj se, ipak, ne ostavljaju mnoge mogućnosti.[ii] Podsjetimo se kako “mnogi popularni uvodi u Lakana, naročito oni feministički obično se usredsređuju na formulaciju i kažu: “Da žena nije u potpunosti integrisana u falusni poredak, tako da postoji nešto u ženi što čini kao da je ona jednom nogom u tom poretku a drugom u nekoj vrsti mističkog ženskog užitka”.[iii]
Lis Irigare i Julia Kristeva izvan simboličkog poretka, u neizrecivom i misterizonom, pronalaze dublju dimenziju žene, tačno na pragu gdje muškarac progovora: “Ja ovde neću ići dalje.”[iv] Tim prije će feministkinje i insistirati da se ide dalje od tabuiziranja tijela žene, kako bi se izašlo iz falocentričnog, muškog diskursa o ženi, koji se krije u znanju/zakonu za čijeg se autoriteta tvrdoglavo izdaje.
Uglavnom, u medicini XIX vijeka čitamo: Histerija; – grč. ὑστέρα – materica, jeste izraz koji kolokvijalno znači nemogućnost kontrole jakih emocija. Osnov za njenu dijagnozu je uverenje da žene imaju polno zasnovanu predispoziciju za mentalne poremeća i poremećaje ponašanja.
Može li biti da je Moli, na kraju okeanskog Uliksa, histerična, u provaljenom toku svijestu, upravo iz ovih, dakle, organskih razloga? Jer, sjetimo se: njeno završno “Da Da”, kako čitamo kod Deride, znači, u stvari, Ne!
Jedna takvo Ne (represivnom aparatu) pokretač je performansa naslovljenog “Pravo na orgazam iznad 60”, hrvatske umjetnice Vlaste Delimar, koji u potpunosti razbija palanačke predrasude, balkanske percepcije jednog patrijahalnog sistema koji se raspada u sopstvenoj iluziji o sebi, nepogrešivom nasleđu i moralnoj vertikalnosti, tim metodama opresije upravo sobom oslabljenje i prevaziđenje.[v] Performans računa na to da ne može dopustiti da bude permisivan, tako da, protiv političkih presija, kolektivnog morala, društvenih (podrazumijevajućih) propisa i normi, ovaj umjetnički izraz ide, uvijek već, u susret suprotnim strujama.
Posebno uspjelo djelovanje u javnom prostoru svakako je performans “Ovo sam bila ja 1980. kada je umro drug Tito, 1980.” Smrt najvećeg sina našeg naroda i narodnosti, i potpuno golo tijelo u stojećem položaju Vlaste Delimar, može se tumačiti i kao njen postpionirski, potonji pozdrav velikom Vođi s kojim nestaje i jedna zemlja održiva samo kao simbol nerazdvojiv od njega!
Ono, što, ipak, ostaje problematično mjesto jeste upotreba pojma – pravo! Tamo gdje postoji prirodna potreba, svakako ništa manje to važi i za čin samozadovoljenja, nema pozivanja na pravo, ukoliko se ne udara i remeti pravo Drugog, dakle, nema o-pravdanja, jer se ne radi ništa ne-pravno, osim što se krši ono što je neprirodno ozakonjeno, a na to svaki čovjek ima pravo. Kao što ovdašnja publika ne samo da ima pravo već i kulturnu potrebu za izložbom “40 godina art ljubavi Vlaste Delimar” koja joj je više nego neophodna, posebno to važi danas, u doba totalne seksualizacije svih znakova, predstava, pojava, što doprinosi da se ubrza smrt seksa. A ne, kako je euforično objavio Fuko, vjerujući kako će “seks sutra biti dobar.”
Budući da se smješta između prirode i politike, regulacionog režima razmnožavanja i čistog užitka (jouissance), o njemu se još uvijek ništa ne zna, iako svi podrazumijevamo kako znamo, što primjećuje filozofkinja Alenka Zupančić.
Vuk Vuković, muzejski pedagog Centra savremene umjetnosti Crne Gore
[i] Pussy Riot su u formi punk sastava, beskompromisni, feministički i anarhistički izraz spojile sa teorijskim djelovanjem protiv hiperkapitalizma preodjevenog u ruho ultra-rusko-tradicionalnog, i tako razobličile dosta toga: vladavinu oligarha koja kao vodi do nekakve obnove stare imperije. Stoga, u poređenju sa ovim misionarstvom ka oslobođenju ne samo žene nego i zemlje, Džudit Batler s razlogom u malo kojem izrazu sada prepoznaje istinski duh feminizma, te će Adriana Zaharijević put vidjeti u povratku prošlosti, u pažljivom slušanju priča koje su proživjele balkanske žene onoga vremena toliko žrtvovane porodici i kući, imanju, da su, u nedostatku muškog, pretvarane u tzv. `virdžine`, `ostajnice` ili `tobelije` (od turske riječi: tobe, što znači zavjet). Ne tako davno na sjeveru Crne Gore umrla je poslednja `virdžina!``
[ii] Svi totalitarni sistemi kojima se umjetnica Vlasta Delimar odupire (kao i indentitetu, religiji, nacionu, bilo kojoj pripadnosti), s psihoanalitičke strane posmatrano, jesu impotentni, i već zbog te prepriječenosti okončavaju u zastrašujućem, samodestruktivnom rušenju.
[iii] Slavoj Žižek, „Ispitivanje Realnog“
[iv] Žak Lakan, „Svrgavanje subjekta i dijalektika želje“
[v] Sablažnjavanje publike? Provokacija kao jedina poenta, itd.? Kako? Zar javni prostor i njegov dignitet nisu nepopravljivo urušeni, prepušteni ćejfu slučaja i iživljavanju moći? Nemoćnom dolasku do užitka koji se hoće dobiti u buci i bijesu, tako da ovaj video zapis, samousnimanje tokom samozadovoljavanja i te kako je osamdesetih godina prošloga vijeka imao svoj odjek, danas, nismo sigurni da pokreće reakcije izuzev one koja otkriva da je kolektivni moral sluga poze koja nosi laž. No, daleko radikalniji čin je odbijanje svakog identiteta, religije, nacije, pravca i pripadnosti, u tome treba prepoznati slobodu koja zna da se zaista bavi sobom, udaljena od mehanizama podruštvovljenja koje uvijek za cilj ima brutalno uproštavanje i iskrivljenje individue. Ne radi se ni o kakvom izuzimanju, štaviše, takvo odnošenje prema sebi (i svim oblicima sistema zatvorenosti) koje praktikuje hrvatska umjetnica Vlasta Delimar pokazuje da bez istrajnosti, projekta i strategije, nijedna umjetnost ne dobacuje do drugog, nas, svijeta. Naposletku, ako odbijemo sirov stil poželjne provokacije, ogoljenu direktnost ovog performansa, ukoliko dakle okrenemo glavu od do-sada-ovdje-premalo-praktikovanog-izraza, osuđujemo se na jedan kao i dosad zatvoren, palanački, sebi dovoljan „svijet“, odbojno naelektrisan prema svemu drukčijem, što je Radomir Konstantinović prepoznao, jezgrovito utvrdivši da – „Iskustvo nam je palanačko.“