CRNI HUMOR U GRAFIKAMA JOVA PETRIČEVIĆA

„Avet posrće na ivici rugla.“ Tomas Man

Po američkim pustinjama postoje montažni gradići koji služe u svrhu testiranja stepena razorljivosti visokotehnosofisticiranog oružja. U tim kućicama kao u izlozima butika, postavlja se porodica lutaka: on/a sjedi na krevetu ispred ugašenog televizora (u sobi je beba-lutka u krevecu), pas u boksu je od plastike, ali su automobili u garažama i inventar pravi, kao i benzin u pumpama. Nakon istestiranog oružja, prizor je jeziv: lutke su u raspadu, kosturi od karoserija dokraja sprženi, opustošene kućice od drveta raznesene, u prečniku od pola kilometra zjapi velika uvala gdje je bomba pala. Radijacija se širi beznadežnom pustinjom, okamenjenim predjelom, beživotnim horizontom.[1]

Litografija Jova Petričevića „Radioaktivna ovca i mjesec“ (Radioactive Sheep and moon)[2], pocrnjena, znalački nedvoršena, nalikuje rendgenskom snimku usmrćene, i prethodno oboljele (napaćene) životinje, koje inače nerijetko služe za testiranja novih tehnoloških naprava. (U univerzumu svrgnute stvarnosti, nije isključena mogućnost bune životinja, njihova osveta, od „ludih krava“ do od „kuge oboljelih svinja“, preko COVIDA-19 kojeg je prenio slijepi miš, pa sve do skoro aktuelnih „majmunskih boginja...“ Možda priroda i ostale vrste mogu skovati zavjeru protiv čovjeka, i taj scenario kraja, etički gledano, zaista bi bio i najpravedniji.)

Grad Prijap ostaje nenaseljiv narednih 24 hiljade godina zbog širenja radijacije koja čini da se stvari raspadaju, životinje izgledaju kao produkt neuspjelog eksperimenta (dvoglavi srndać na jednoj urasloj nozi), dočim je ekosistem zauvijek mrtav. Takva pustoš (neuporedivo nakaradnija od Hirošime i Nagasakija), zaista najbolje može da se dočara grafikom, potamnjujućim, crnim otiskom, postapokaliptičnim, to je – recimo tako – pergament koji ne objavljuje dobru vijest. (Litografiju pomenutog rada kao da napada radijacija...)

Rad „Krme“ (Pig)[i] je svojevrsni nagovor na zoologiju i enigmu fantastičnog farmarstva, riječ je o vrlo promišljenom, izabranom i isporučenom motivu kojeg je u masovnu kulturu plasirao rok sastav Pink Floyd. „Mravojed“ (Anteater)[3] ima nečeg što je s onu stranu prirodnog, to jest, postorganskog, gdje je sve od oka i izdužene njuške, dugog trupa, svedeno na predatorske djelove, za razliku od apsolutno morbidne litografije „Pokaži mi zube“ (Show me teeth)[4] u kojoj infantilno i degenerisano generišu zaostalo. (Takođe, možda, usled uticaja radijacije, figura je nešto što nije djevojčica niti lutka, sa ogromnom protezom vještačke vilice u majušnim (debilastim) šakama, to je prizor cirkuske, zakržljale fizionomije.)

Pored svega rečenog, grafičar Jovo Petričević njeguje inteligentan humor blizak Embrouz Birsu koji u knjizi „Đavolji rečnik,“ između ostalog, piše i ovo: „Egosita (im.): Osoba niskog ukusa, koja se više zanima za samu sebe nego za mene.“ Da, treba ići do kraja, ali na hladan, čak rezervisan, u pristupu dakle nezainteresovan način, nipošto iskazivati nekakvu ambiciju, jer svi koji u svojem djelu pronose crni humor, zadržavaju nešto od autsajderske pozicije, Kafka kao i braća Koen (Joel i Ethan Coen). Međutim, valja zapaziti da samo lucidan duh biva obilježen humorom, ne može baš svako dokučiti da je Zlo lišeno humora jer je glupo i više nego banalno. Nama, ljudima, velikoj većini, nažalost, nedostaje mašta, tim prije se cerekaju svakoj notornoj gluposti, iako je čovjek jedina vrsta sposobna da se smije. Jovo Petričević dopire do estetike smiješnog.[5]

Evo pitanja koje se ne može zadovoljiti niti jednim ponuđenim odgovorom: šta se, dakle, može reći/napisati o radu „Krme“? Ne treba li, tim prije, uprkos tome, upravo govoriti i pisati o radu „Krme“? To je da puknemo od smijeha ili, da umremo od smijeha poput Hrisipa (3. vijek p.n.e.) koji je gledao gdje magarac jede smokve.

Moja tačka djelovanja u ovom tekstu u odnosu na rad „Krme“ je infinitezimalna, pa uprkos tome dodaću i ovo: Jovo Petričević je obilježen inklinacijom ne ka ismijavanju, prije direktnom prikazu motiva što nastoje prizemiti sve više razmahane, da ne kažem baš „krilate i svete ideje.“ (Platon) Ovdje, u slučaju grafike „Krme“, sasvim stoji ono što poručuju skpesi skloni neostrukturalisti koji subjekt vide kao proizvod modernog diskursa i odatle izvode dijagnozu da je „svaka priča o suštini, u suštini, besmislena!“ – (Ovaj rad vrši egzorcizam estetskog, motivom kao i porukom, i takav susret teži izmirenju; ništa se ne može učitati, realnost grafičkog prikaza ništa ne mistifikuje, svinjsko izbuljeno oko ne posmatra vanjkost sa osjećanjem začudnosti, iako životinje prebivaju u sada, što je nastojanje svih religija koje učenje svode na taj metafizički savjet kojim, pravo rečeno, krme olako vlada.)

Jovo Petričević ne ide tako daleko (a i zašto bi?) kao, na primjer, Žan-Lik Godar koji Margerit Diras u „Dijalozima“ ispovijeda da „Stvoriti možemo samo nemoguće.“ Rad „Krme“ odriče se efekta oneobičavanja onoga čemu umjetnici znaju prići nerijetko sa potrebnom dodatne kompleksnosti koja je onda obično komična, i utoliko, naizgled „prosti“ ili svakodnevni motivi, kad se likovnim jezikom samo i čisto prenesu, upravo znaju biti suviše drukčiji za zahvat stručne i učene diskurzivne analize koja nastoji pošto-poto istrgnuti poentu (ili je prišiti). Zašto prije poenta a njeno odsustvo? I, da: u vremenima globalnih previranja, od epidemije do rata i stvaranja biohibridnog robota pa sve do mijenjanja koordinata poznokapitalističkog poretka svijeta, rad „Krme“ kao da poručuje kako smo previše zašli u spekulativnu, apstraktnu i refleksivnu zonu, valja da opažajno i pojmovno usredsredimo na najbliže i samo naizgled ono sobom razriješeno. Ne treba izigravati mistagoga ili arbitra, enigmu Označitelja, čemu upuštanje u vrijednosne sudove (Lijepo, Uzvišeno, Dobro: to nisu božanske, nego gramatičke konstrukcije!) i transcendiranje prostih predmeta, kad iz pozadine možda umjesto mišljenja i pjevanja dopire roktanje i skičanja?

No, dobro, neko bi mogao banuti i reći: šta ako je zapravo grafika „Krme“ kritički osvrt na današnje stanje Grafike u Crnoj Gori? Ne bih išao baš toliko daleko, niti ovaj motiv opterećivao tako bremenitim pitanjem, težeći da u prizor učitam nešto od „Životinjske farme“ ili stihova: „Big man, pig man“[6] To bi bilo postmodernističko nasilje, opet hvatanje sa obrađenom, famoznom 11. tezom koja se dosjetljivim obrtom pretavara u pitanje: ako smo suviše mijenjali svijet, možda je vrijeme da ga počnemo promišljati? itd.

Ništa od toga ne donosi grafika „Krme“, ni uproštavanje ni cinisanje, što me duboko fascinira, u isti mah zasmijava i zabrinjava, pitajući: čemu prednost fundamentalnom a ne farmerskom pitanju? – Zašto se i mi ne smijemo jednako ludo kao što se smrt smije nama u lice?

Vuk Vuković, muzejski pedagog Centra savremene umjetnosti Crne Gore