BIJELA BEZ[1]

Bjelina evocira odsustvo života. Za tu ne-boju, E. A. Po je primjetio kako je morbidna. Čipovana čipka mogla bi prekriti biobijele djelove virtuelne Venere.

Umjetnica Nela Hasanbegović koja se izražava u novim medijima, već provocira pervertiranu patrijahalnu sredinu. Naročito ako još uparuje – tradicionalno i tehnološko, to dovodi do sablažnjenja, i utoliko prije djelo pogađa ondje gdje treba, budući da je danas društvo gotovo pa nemoguće isprovocirati, njegova ravnodušnost je učinak automatizma kojem je dokraja dopalo. – Međutim, u replikaciji prepoznajmo roba!

Iako se neke radikalne feministkinje pozivaju na određene djelove iz Spinozine vanvremenske Etike (posebno ondje gdje filozofski funkcioniše intucija, mada „intuicija je hitra“ (Lakan)) ostaje da je rekao kako se o državnim pitanjima staraju muškarci, ne žena i djeca. To se u nasleđe preuzima od Grka, koji ne samo da nisu imali naše današnje poštovanje knjige (otkriva Borhes), nego su ženu, djecu i roba, tretirali kao gotovo isto, da ne kažem baš kao prirodnu pojavu. Još iz tih vremena važi da je žena radionica života.

Suptilniji ili oni nevidljivi lanci su teže pokidivi. Bijeli do nevidljivosti, ženu bi uvijek da drže u zoni tjeskobnog moranja, u upućenost na neodložne poslove, u jednoj beživotnoj ozbiljnosti koja je lišava svakog spontaniteta. (Zar su žene prošlog vijeka smjele biti čulne?) Tako da: da li se i u kojoj mjeri moral odnosi na ženu, kad se samâ žena kao takva uzima za nešto a priori nemoralno?! (U Avganistanu, jedan od zakona nalaže ženi zabran izlaska iz kuće ukoliko napolju (u muškom, dakle, svijetu) nema ozbiljnijeg posla! Ko odlučuje šta je ozbiljan posao? I, otkad to da se ženi dopušta učešće u takozvanim ozbiljnim poslovima?)

Cogito je muški?...[2] Arhitektura Kapitala: rasijecajući obeliks, zategnuti, usijani, čelični, blješteći, jednom riječju potentni.[3] Oko njega, tog božanstva i najvisočije vertikale što para oblake, u koncentričnim krugovima raspetljavaju se prilazi, ulazi i izlazi, u taj crno-mermerni centar moći. Šta on, dakle, proklamuje: liniju rasta, neprestanog sticanja, koje viškom ekonomske snage penetrira u interesne zone koje grubo (militantno) uzima pod svoje, vođen logikom autoriteta koji nikad ne sumnja u svoju neopozivu i neoborivu odluku. Za razliku od te samoproglašene i sobom utemeljene ideologije orginala i neponovljivosti, žena je, svodi se na to, repriza, organizam za oplođavanje (osjemenjivanje), biologija iz druge ruke, dok muškarac nije samo postojanje nego i njegova suština, granica, vrh. Sa ovakvim neprosvećenim gledištem, neravnopravnost se uzima kao prirodni poredak, njegov neizbrisiv upis. (Daleko od toga, nije mi cilj da provociram, to je najjeftini trik, međutim, da li žena pripada napretku, ili je po sebi grijeh da ona ima svoju istoriju i evoluciju? Izučava li Svete spise, ili pred njima drži pognutu glavu lica prekrivenog velom? Nema slobode ukoliko je ne upražnjava Drugi/Druga, kao što fantazam sȃm sebe blokira na pustom ostrvu. Samo u pomiješanosti, razlici, drugosti drukčijoj od svake predstavljive drugosti, postojanje zadobija smisao.)

Bijelu karakteriše bezizražajnost... Skulptura Ropstvo,[4] sa vrlo malo facijalne reakcije, prikazuje ženu obrijanu do glave, sputanu sa više lanaca, u zamračenom ambijentu (mjesta robova: pećine i kavezi, danas izlozi i sajmišta, usled transparentne ideologije trgovine), pa ipak budući da nije naga (ogoljena poput stvari), sačuvano joj je minimum dostojanstva (istina, to na njoj je dio spavaćice), njen stav kao da će isprovocirati onaj slavni, stav žene koja je iskoračila sa slike „Sloboda predvodi narod“: „“Sloboda je žena iz naroda, bosa i ogoljenih grudi, sa trobojkom i puškom, na glavi ima crvenu „figijsku kapu“ koja označava repliku. Prvo i najčešće tumačenje je da ova figura predstavlja samu republikansku, dakle i revolucionarnu građansku Francusku, legendarnu Marian, čije poreklo nije jasno.“[i] Ono što je suštinsko, vrijedno da se naglasi, nalazi se u činjenici da emancipacija i oslobođenje žene ženom[5], jeste kreativan a ne nasilan proces, upućen u antropologiju, istoriju, tradiciju, prošlost (nasleđenu kulturu) koja, potrebno je istaći, može opstati u ovoj epohi totalnog raskida i početka prepoznatog kao digitalna konfiguracija na svim nivoima, jedino ako bude moderno čitana i učitavana u savremene tokove.

Rad Trag ženske baštine – Žena budućnosti[6], žena u nanotehnološkom okplopu (skrivene kože, pogleda, pokreta), femme-kiborg (svemirska  Daenerys Targaryen?[7]), neranjiva, ili, ipak, ranjiva jer se ograđuje od otvorenosti, još sa laserskim mačevima, možda tako naoružana, naružava ženstvenost, atakuje animu? Je li u ovakvom izdanju jedne rekao bih materijalizovane gejmerke, finiširana za futurizam, koji će biti soničan i sferičan, signalan i satelizovan, prožet hladnom bliskošću? Taj univerzum odijeljen od drugosti, sve izvanjsko opažaće preko opreme, opredmećena, žena ovako viđena i predstavljena, samovaće u i sa sobom, što je fatum kasnog kapitalizma i ujedno njegov glavni porok. I tim prije kapitalizam slavi status samca, učvršćuje ga u osjećanju da svoj život drži u svojim rukama, da je gospodar vlastite sudbine, profesionalne i emotivne, ravan svim stvarima, on/a tačka je udesa i kosmičkog usredsređenja, što je, priznaćemo, ipak preveliko breme, no treba zapaziti da Ego ideal potrebuje da bude pod većim teretom i pritiskom, zato životni stil današnice jeste držanje sebe u izmišljenoj presiji, nemanju vremena, raspetosti među rokovima, jer ko je i najmanje dostupan taj nije tražen, nameće dominantna logika tržišta. I ne samo zbog toga, ova virtuelna vizija buduće žene, vidi ženu kao ravnopravnu u sveopštoj konkurenciji kojoj dopada poznomoderni eficijentni subjekat, ali joj oduzima sve ono što ona jeste a do čega specijalizovano pozitivno znanje nije kadro (kao do istinske tajne) dospjeti.

Vuk Vuković, muzejski pedagog CSUCG