iredentizam prošlosti
„Fotografija je čin opraštanja.“ Eduardo Kadava
Da li se razložno da razraditi diskurs o prošlosti? Nisu li njeni tragovi/upisi početak bića emotivnog, onog kompleksnog, i „ljudskog, suviše ljudskog?“ Nešto od nje, a opet njom samom, nerastumačivo (ne-uokvirivo) dopire do sadašnjeg neuhvatljivog trenutka. Treba je znati osluškivati/njegovati, no to može samo – kultura koja gleda u-naprijed. Samim tim, ništa neće donijeti pokušaj njene zatvorene arhivacije, popisa i dokumentacije, još manje se treba obazirati na političke parole da se već jednom mora smjestiti tamo gdje pripada. Još i sada ostaje da se pitamo: jesmo li zreli za prošlost? Ne čuvši ovo, za iskustvo od presudne važnosti, sledimo tehnološki svijet u njegovom nastojanju apsolutno radikalnog reza, početka koji sebe započinje odbacivanje nesagledivog nasleđa. Prije će biti, ipak, da treba zaslužiti ono što smo naslediti da bismo imali isto, otprilike glase Geteove riječi.
Vrijeme kojem pripadamo nameće ideologiju da je samo sebi dovoljno, pa ipak, kapitalizam u sprezi sa neobuzdanim neoliberalizmom, kao njegov par excellence kreator, grubo, bez nijansiranja miješa ultramoderno i arhaično, uočava Mark Fišer u knjizi – Kapitalistički realizam (ima li alternative?)
Prošlost koja nikada ne zalazi, niti se dokraja da posjenčiti, tehnološki izbijeliti, itd., pokazuje koliko nam budućnost otvara mogućnosti. I na njoj, tim prije, takođe treba raditi. To ne može, dakle, uza sve rečeno, biti vrijeme rashodovanog. Fotografkinja Marija Ćalić reaguje na ovaj sve više svijet bez aure (digitalno algoritmičan i bezličan), tako što bilježi fotografske prizore natisnute narativnom.[i] U prilog rečenom, T. S. Eliotova Pusta Zemlja, istina na teško rastumačiv način prenosi nam fragmentiranu svakodnevnicu u kojoj provaljuje meditacije o izvišenim umjetničkim djelima i religijskim, onostranim, transcendentalnim uzvisinama, što, svakako, imamo na fotografiji (9) koja hvata momenat u kojem „Bazilike Rođenje u Vitlejemu, podignute od strane krstaša u XII veku, preseca pozadinska horizontala položene hrpe aluminijumskih made-in-China merdevina.“ (Nikola Šuica)
Ova fotografija[1] otkriva suštinski odnos na kojem počiva umom neisprativa, shido-savremena egalizacija, budući da ovaj prizor, svugdje na planeti prisutnog kineskog predmeta (u ovom slučaju to su merdevine), i stubova Bazilike Rođenja u Vitlejemu, ne mogu se uprati ni u haiku, ili Paundovim lelujavim paralelama i brzopoteznim rešenjima. Upravo strogi, direktni, neposredno isporučeni fotografski zapis, ukazuje na bizarnu blizinu odudarajućih krajnosti: kandila i merdevine, kineski potrošni, radni predmet iza svetih stubova u zemlji rezervisanoj za doček nebeskog mladenca.
Svakako, fotografija može sobom svjedočiti tehnološki napredak koji je dostigla (pravo rečeno, ona danas tome najviše i služi: deliriju virutelne vizuelizacije, prasku spektakla slika, protoku triler prizora), međutim, ništa manje ona nosi potencijal za prenos priče jednog fiksiranog trenutka u kojem za duh smirujući vrhovi Alpa[2], prepušteni sebi moćno manifestuju nerazoriljivu tišinu, baš kao i utihnuti detalj skrštenih (spokojnih) ruku na prsima, fotografija numerisana pod brojem 6, ili statičnim sjenkama rešetkastog prozora logora sa fotografije 5. Između opustjelog i ostavljenog, i dekorom zasićenog, provlači se beživotna tišina, obezbićeno bezglasje...[3]
Recimo ovako: dublje gledano, izbor izloženih fotografija i te kako održava vezu, prati nit, ali, potrebno ju je primjetiti, jer, ukoliko zaista stoji da je „Flim umetnost ponuđena oku“ (Ratko Đurović), fotografija je umjetničko djelo koje misao poziva na saradnju.[4] Sklopljenje ženske ruke utihnute na prsima, nesagledivi i neporecivi vrhovi Alpa, ali i raskošno obasjavajući luster u prostoriji punoj prošlosti, u slučaju ova tri detalja, dakle, imamo prenose bića thiovanja, smiraja, duhovne izmirenosti; za razliku od popularnih fotografija omasovljenog događaja spektakla, u kojima je sve investirano u dominaciju tehnološke moći, na fotografiji pod brojem 1, imamo gotovo izjednačenu trošnost oljuštenog zida i dva stara, bezlisna drveta, kvrgave grane i vlagom nazubljeni zid, priču o prolaznosti i neodrživosti, kako prirodnog ništa manje i predmetnog, i utoliko prije, pomenimo za kraj i ove riječi gore navedenog Kadave: „fotografija je nemoguće pamćenje“ koje, dodajemo, nije pošteđeno znanja da prenosi prolaznost vlastitom prolaznošću, i stoga tehnološki `bezaurna` ona se ubrzano predaje propasti..jpg)
Vuk Vuković, muzejski pedagog CSUCG
[2] Posmatram fotografiju i ne mogu ne čuti stihove: „Sad smo bezbrižni,/ laki i nežni./Pomislimo: kako su tihi, snežni/ vrhovi Urala.
Miloš Crnjanski, Sumatra
[3] I još: u posvećeno vezenoj haljini bogatoj kolekcijom (raznobojnih) konaca, na kojoj su položene izdahnule ruke (fotografija 3), ima toliko toga od raskošnog bokora, klasično postignutog ukrasa naglašenog putem dekorisanog detalja sa fotografije (4), tako da, zbilja, niz i vez postoji, važno je razvrstati, povezati pri, bartovskim jezikom rečeno, zadovoljstvu u činu posmatranja fotografija koje nastaju u različitim vremenskim periodima, no time ne gube na, u konačnom, postignutoj priči.
[4] „U početku su to bile isključivo fotografije sa putovanja...“ (Bodrijar) Ovo navodimo posebno iz dva razloga: s jedne strane – postoji fotografija sa i putovanje za fotografijom, tako da se u ovom drugom slučaju pronašao, sklopio skup fotografija realizovanih u izložbi „Aura Prošlosti“, jer su to istrgnuta mjesta koja su, retrospektivno se ispostavlja, bila i cilj putovanja, ukoliko putovanje uopšte može imati neki cilj izuzev onoga da se kretanjem održimo u nekakvom iluzornom premještanju. Tako da, u početku fotograf/kinja sebi obično fotografijom otkriva svijet, sve dok se jednom planski predstavljenom serijom fotografija ne pokaže kao slika svijeta koju valja početi misliti preko i dublje ispod onoga što je doslovno prenijela. „Fotografija je istina“ (Ž. L. Godar), u redu, ali istina čega? Tu istinu fotografije kao istine, samȃ fotografija ne može iskazati. I pored toga što se beskrajno mnogo puta odigrava, budući da je okidač da se domisli ono na njoj osvijetljeno/uslikano.
[i] Možemo osjetiti prepušteni sanjarskom pogledu kako fotografija prekriva velom fotografisano, izdvaja iz svijeta predmet svog intimizovanog interesovanja, ona sebi, dakle, u trajan zadatak daje da čuva, memoriše momenat, transcendirajući trenutak drugdje. Upravo to objašnjava da je senzibilan samo onaj koji je pogođen svijetom! Zaista, ne uspijeva mi drukčije misliti fotografa/kinju do kao umjetnika koji u ne-cijelom (jezik je pokazatelj da smo uvijek već necjeloviti, jer jezik je komentar istovremeno upućen sebi), pronalazi dimenziju detalja u kojem prebiva neiscrpna narativnost neuhvatljiva za svaku nepovratničku analizu. Dostavljajući na uvid zatečeni svijet (fotografija nastupa nenajavljeno), fotografija ga suočava s njim samim, no u tom ogoljavanju ona ukazuje na stanje, socijalno, ekološko, prostorno-arhitektonsko i drugo, ukoliko, svakako, pretenduje na suštinu umjetničkog izraza.