POST-ANTROPOCENTRIZAM

„Postalo je lakše zamisliti kraj sveta nego kraj kapitalizma.“ Fredric Jameson

I

Do ovovremenog rasprsnutog mjesta bez okvira, kao da nije vodio ni jedan put već prije nagli prelaz, usled čega osjećanje kolektivne izmještenosti biva i jedino (doduše traumatično) iskustvo koje nam kasni modernizam u dodiru s njim omogućava. Bačenost u ovu potpunu otvorenost predvođenu decentriranim, globalnim kapitalizmom[i], zaslužna je što se osjećamo ne samo izgubljeno nego prije svega ostavljeno. (Modernost, uistinu, i počinje svoju misiju osjećanjem ostavljenosti: Helderin bez svojih bogova, Bodler u svom splinu, Niče pred svojim mrtvim bogom. Dekor je dekonstruisan i obreli smo se u pustinji realnog, u kojoj imamo dva apokaliptična scenarija: plamteći ili vegetativno-bujajući i sam sebi prepušteni pejzaž.) – Liotarevo „mlako vreme“ zamijenjeno je – vremenom srušene sadašnjosti koja je radikalno raskinula sa prošlošću da bi se udaljila od budućnosti. Duh toga ogleda se u rastakanju, eroziji, razbaštinjenju, mjestu bez memorije.

Sloterdijk piše: „Planeta više ne kruži oko Sunca, nego novac kruži oko planete.“ Krupni kapital vrši nepodnošljiv presing nad planetom, nameće joj sasvim drukčiji, apsolutno tehnocentrični režim zbog čega su ekološke, geografske, sociološke, i ništa manje biološke strukture u promjeni, koje, kako zasad možemo registrovati stvari, ne najavljuje u obećanom napretku ništa dobro.[ii] U tom pogledu, dovoljno je ispratiti flesh news i doznati da se na Sjevernom polu proces otopljavanja ubrzao, dok u utrkivanju u super naoružanju vodeće sile posjeduju zastrašujuću tehnologiju TACKS: taktičko nuklearno oružje koje može regulisati veličinu nuklearne eksplozije! Iako je, dakle, sve zahvaćeno gigantskim, planetarno prijetećim promjenama, jedino ostaje da uočimo kako je to nešto u najavi mračno, užasno, po čovjeka fatalno, svejedno da li dolazi u liku nepredvidljivo mutirajućeg virusa, totalnog tehno-nuklear-rata, ili saharskih suša.

Potonja priča koju sebi i svijetu pričamo bazira se na u beskraj protežućem kraju, sjajnom sumraku, interpretaciji Istorije svedene na interpunkciju nanesenu na izbjeljeni tekst. Rad Lidije Delić: „A moment ago“[iii], zatekao je scenu zastoja, usled koje neobuzdana vegetacija guta pokretne stepenice zarasle u poludjeloj prirodi. Slika se oprezno drži površine, ona je čist prenos događaja, nelagodna iz razloga što je minimalno narativna ili simbolična, ne zalazi nego kao da priznaje zatečenost, informiše o stanju u stilu pitanje Umberto Eka: „Jeste li čitali u kakvom svetu živimo?“ Na površi pejzaž oslikava protok vremena koje je nakon kraja linearno, neustalasano, bezvremeno prepušteno sebi jer nema nikakvog cilja; nema, dakle, radnje niti ponavljanja, već se radi o neobručenom napredovanju sile koja probija spoljašnost nesmetanim protokom. Dok slika „A long time[iv]“ otvara široku scenu iz koje smo u potpunosti isključeni.

Pejzaž bez čovjeka je postapokaliptična priča koju priča – ko i za koga i dokad? Da li se već sada svega samo i tek unekoliko prisjećamo, retrospektivno bivamo, unazad kolažiramo? Time, ova slika objavljuje kraj korelacije, međusobni odnos je uknut, ono što nas dočekuje čini da se samô mišljenje ukopava u sebi. Da: besadržajni svijet! Kraj kraja se ne nazire i u tom svijetlu i na toj sceni, donosi samo talas brisanja ljudskog lika i traga, međutim, istrajava ono nakon koje se proteže u nedogled, bivajući samo za sebe, baš poput Prirode koja može postojati bez udvajanja suprotnog (samosvijesti), dovoljna sebi, neuništiva kao samoregenerišući kôd, i upravo bi da je u jednom autokanibalizmu kojeg izvodi u sebi i nad sobom, oponaša kapitalizam koji se nametnuo kao jedini zamisliv scenarij i kraj istog.[v] (Distopijski filmovi koji se bave prognozom stanja i situacijama iz bliske nam budućnosti (mada, suvišno je napomenuti da su pretjerano ideološki koncipirani, tako da komodifikacija kraja jeste samo još jedan obrt u nastojanju da se naviknemo na novu „normalnost“), prikazuju pejzaže slične ovom, koji se ocrtavaju nakon poremećaja planete; uvijek tek to je narativ koji se bazira na temi okupacije svemira[vi] i biološkoj manipulaciji sa postljudskim genom, što u konačnom uzrokuje zastrašujućom prazninom izvanjskog. (Film (inače veoma loš!) 28 Days Later: u najkraćem: opustošeni dan i zombirana (inficirana) noć, prazni London i poslednji (preživjeli) pacijent; beznađe je potpuno, izlaz je nemoguće pronaći, jer nema povratka tamo odakle dolazimo da se više nikad ne vratimo.)

Utoliko prije, prema svakom pejzažu (elegične ekologije) već sada bacamo jedan nostalgičan pogled, jer je on pust, predat neosviješćenoj prirodi ili je, pak, (a razlike nema) razoren antihumanom tehnizacijom civilizacije.

Zato, ne smijemo odmah i na prvi pogled biti negativno nastrojeni i slijepo isključivi prema onome što u jednom intervju povodom svoje knjige „Hegel in a Wired Brain /Hegel u umreženom mozgu“, Žižek izlaže u obliku moguće alternative sadašnjem stanju, pa će reći: „U ovom trenutku, paradoksalno, od nas se zahteva neka vrsta super-antropocentrizma: treba da kontrolišemo prirodu, da kontrolišemo naše okruženje(...)“ Iako za trenutak može zazvučati kao tehnološko-totalitaristički predlog, uopšte nije tako, jer u suprotnom može da se dogodi da stvari naglo otkoče, da izgubimo kontrolu nad onim od čega zaista zavisimo, a to je osluškivanje okruženja koje se mijenja, samo je pitanje kojom brzinom i u šta; da li će akumulacija eko-atmosfere dostići nepovratnu tačku, ili će, upravljana od strane nauke, balansirati na poželjnoj sredini koja će biti održiva i povoljna za dalje egzistiranje na zemlji?

„Iskustvo sveta doživljavamo u obzorju koje je izgrađeno nizom odaziva, jezičkih odjeka, poruka koje dolaze iz prošlosti.“ (G. Vattimo) Prošlost potvrđuje sebe putem statične sadašnjosti (slika Lidije Dedić „Time of Risk“[vii]). Na pomenutoj slici jedne bezdogađajnosti koja na površi bilježi odsustvo odaziva, jezičkih mumlanja (pa čak i onog „Neko govori“, Delez, knjiga „Fuko“), ništa više ne mreška, ne talasa, ne pomjera sebe drugim od sebe, okamenjeni, bezizražajni i negestualni svijet sjenki i stolica prazne pozornice. Ako je (a jeste), svakodnevno, u tom smislu, dakle, dnevno, tubitak, ono je sa ove slike prognano, nepotvrdivo u svijetu koji nije više svijet kakvog smo poznavali. Otud snažno prisustvo masivnog mira, neprirodne nepomičnosti, pa ipak, kao da se nešto na neki način (ne bez zebnje) naslućuje. – Ostavljeni i sebi prepušteni svijet istura nematljivo prisustvo stvari!

photo ©_ugo_carmeni 

II

„Virtuelni model je, potom, materijalizovan u skulpturalnu formu.“ (Miloš Zec)

Rad Igora Šukovića „On the spot“[viii], prvobitno je kao ideja virtuelno uobličen (i tek takav, pripremljen za finalnu izradu), prolazeći kroz taj proces, kao da se s druge strane pojma Ancentralnost[ix], opet donekle dotiče njega, jer u virtuelnoj stvarnosti još ništa nije okrnjeno (natrunjeno) što je preduslov (palog) postojanja. U pitanju je jedna potpuna čistina, netaknutost, programerska prozračnost, tako da svako nastajanje s druge strane stvarnosti, izvodi se na principu iz ničega sve.

Borhes je maštao o mapi koja svojom veličinom pokriva stvarnu teritoriju, uz mogućnost 3D maketa na 3D štampaču, možda bi bilo više nego fenomenalno ištampati maketu planete čija bi dimenzija bila identična dimenziji ove planete[x]? Ako je na slikama Lidije Dedić svijet iščezao, netragom nestao, u radu Igora Šukovića on nepogrešivo nastaje na posve vještački, programski, štamparski način, jer to je – ištampana skulptura, skulptura vajana vještačkom inteligencijom, na kojoj je tlo, teritorija i reljef, iscrtani/upisani na tvrdo teksturan način.[xi]

„Skulptura ostavlja utisak glečera...“ (Miloš Zec) Ovdje, odmah, valja iz citata izrezati da „ostavlja utisak“, i to, reklo bi se više nego vjeran, čak nadubjedljiv, jer je to materijalizovani hologram glečera, maketa koja ne samo da odmjenjuje prirodni predmet, nego ga čini suvišnim. Proces izrade skulpture (vajaru nezamjenjiv: dodir i odnos sa materijalom), ovdje je premješten i obavljen u i uz pomoć programa, trodimenzionalnog modelovanja i štampanja, objekta koji iz virtuelnog biva p-ostvaren u realnom, kao maketa, istina vještačka, ali koja time ništa ne gubi od stvarnosti. Jer, savremenost je sebi sve više nestvarna, međutim, time je ubjedljivija (svakako, to se pa gotovo ne dovodi u pitanje, da je nepogrešivije urađena), njena „utvarologija“ (Derida), popunjeni dekorizam, podržavanje prirode, u programu se dokraja realizuje, i pošto je objekat zgotovljen, on se štamparski izrađuje prema, ubuduće, izlišnom orginalu koji u svijetu globalnog kapitalizma i slobodnog tržišta postaje neekonomičan, budući jedinstven, odsada ga valja reprodukovati, praviti po već uzetom i razrađenom uzroku. Kad je već stvarnost ostvarena kao kopija stvarnosti u savremenosti slika i kapitala, zašto ne bi mogao i jedan objekat iz prirode, i to onaj na putu, naizgled banalan, ali ne ako smo na njega upućeni u jednom prognanom postojanju kakvo imamo na slikama Lidije Dedić koje, takve, idealno prihvataju maketsku izradu skulpture glečera, tog svojevrsnog odgovora da „simulakrum nikad nije ono što prikriva istinu, nego istina prikriva da je nema. Simulakrum je istinit.“ (Eklezijast), dok je istina samo i jedino vještina prikrivanja vlastite prividnosti.

photo ©_ugo_carmeni


Vuk Vuković (muzejski pedagog/edukator Centra savremene umjetnosti Crne Gore)