UŠIVENI HABITUS EMOTIVNOG 

„Želio bih biti neko drugi sa sećanjem na sebe.“ Žak Derida

Dante Buu je individualnost inkorporirao u iskončanu (savitljivu) tkaninu[i], intenzivnu šaru, osjećajno parče materijala izvezevog putem aluminijske igle i pamučnog konca. Strahovita koncentracija (usporena, pažljiva, više nego oprezno opipljiva), u jednom procesu čistog demehaničkog rada. Posvećenički. Okrenuto naunutra. Uvezivanje kao ispovijedanje. Ručni, minijaturni, bezglasni rad. Koji bi se mogao, takođe, raskončati, rašniriti, poderati.  Dimenzije i oblik su u neprestanoj fazi promjenjivosti, sa svakom postavkom drukčiji je oblik, i takav će opstajati sve dok se ne urami. (Prošivanje: odnos prema bolu, otvoren, smio, posvećen onome što se hoće pred sobom iz sebe raz-vezati.)


photo © Matija Mitrović

U vremenima bučnih biografija, nositi sopstvenu unutrašnjost kao medaljon oko vrata... Bestidno davanje sebe na kompletan uvid, stavljanje pod rendgen, skener društvenog (razookog) pogleda? Ovdje nalazim da je sasvim na mjestu prišiti pitanje Julije Kristeve: „Kako danas pravimo (kurziv, V.V.) dušu?“ Od obojenih vezova, tih materijalizovanih vjetrova?[ii] Ili, ipak: od virtuelnih, audio dnevnika koji nastaju svakodnevnim samouslikavanjem? Rijetki su oni (i sve ređi) koji su ovladali umijećem ponavljanja sebe (nezaobilazni primjer Vorhol), što je apsolutno različito od gomilanja sebe ili proizvoljnog proizvođenja sebe. – Danteu Buu je izuzetno stalo da uvijek bude, ništa manje do ono što zaista oduvijek jeste! Zato s jedne strane lakoća (vođena bezazlenošću), s druge povredljivost, tako da „savitljiva osjećanja“ (Nuno de Brito Rocha) jesu proces prilagođavanja, preispitivanja ali i opiranja, nepristajanja, odbijanja. No, ima u ovim vezovima i prema sebi samoopiranja, nepristajanja na ponavljanje, poput dnevnika kojeg vodimo (ili, preciznije: pratimo?) u nimalo lakom nastojanju da sebi samim približimo i rasvijetlimo događaj koji opet može jedino nama nešto više značiti, tako i Danteovi vezovi bivaju materijalizovani rukom raspoloženja koja ne zna gdje je prošli put za-stala i gdje će ovog (narednog) puta dospjeti, hvatajući se za nasumično „izabrani“ konac (konac: tanušni trag svica). Uodnošeni, raznobojni konci, ta iglom iz tačke u tačku ukončavana, obojena, savitljiva tkanina, ne može biti nikad konačno istkana, budući da je ušivena u tok rašivajućeg života u njegovom vječnom „sebi-dolaženju“ (Levinas).

„Dok je vezla, ona konstatova da muški rad ne može biti dokoličarenje. Ne sigurno u Engleskoj.“ (Agata Kristi, Lord Edžver je mrtav) Možemo li makar i na tren, na ovom plemenskom, gordom, kamenu koji priča sebi priču o sebi (mit, tako se stvara mit, usmenim, zanesenim, prenošenjem prenaglašenog, neprovjerljivog) zamisliti – muškarca koji veze?[iii] Vizuelizujmo začas tu scenu, oskrnavimo predstavu o muškom u ovoj zemlji.[iv] Jer, ta predstava je tako siromašna, za svakog je svakog puta unaprijed odigrana, tako da, muškarac pokriva prostor istog, nepromjenjivog, zbog čega, naposletku ne čini zaista ništa drugo osim što igra samog sebe (izvodi sebe za sebe). Naučen ne samo da ne pokazuje osjećanja[v], nego da ih u zametku destruiše! Moguće da je tome razlog što smo imali tako malo lirike, tog isfinjenog spoja refleksije sa otkucajima osjećajnog.

Aluminijska igla[vi] i pamučni konac: kakav susret, nazamislivo uparljiv (prožimljiv), senzibilnom rukom izrađuje neponištiv vez u kojem ima hrabrosti za blizinu, introspekciju intimnog, neiscrpnu unutrašnjost koja se odupire gruboj selekciji od strane spoljašnjeg. Vezovi, kojima Dante slika i izvodi performans i vodi dnevnik (uopšte umjetnički opšti), i, možda, upozorava da vrijeme tipkanja (komunikacija je rad tipkanja, prenos slike s onu stranu nepremostivog ekrana, itd.) jeste svojevrsna smrt taktilnog, dodira, tim prije što „dodir gleda unutra.“ (Akile Bonito Oliva) Već zbog toga i na tragu rečenog, vezujući, Dante Buu (inače, nalazim da je bitno pomenuti da je Dante Aligijeri bio prognan iz Firence, tako da je godinama bio osuđen da luta okolnim brdima, izopšten i stigmatiziran kao onaj koji nipošto nije dobrodošao, što je gotovo pa identično priči Dantea i njegovih Rožaja iz kojih je morao otići u Berlin) umnogome doprinosi dešablonizaciji slike Crnogorskog muškarca (ma šta god da bi ta slika htjela značiti), čiji je primarni instinkt imperativan, tako malo psihički iznijansiran, skučen, preplašen. Utoliko prije, portret muškarca ovih prostora je crno-bijeli, odveć škrt u nijansama, pregrub za poetički preobražaj, na kojem, najtananijom senzibilnošću poziva pa i insistira više nego složen karakter Dantea Buu. Koji poput Marsela Prusta, ima sreću da odrasta okružen ženama, posebno važna u životu pisca je baba (kao i u Danteovom slučaju, jer ga upravo baba uči kako se veze) koja najbolje izlazi na kraj sa njegovim asmatičnim napadima (Prustova vezanost za majku toliko je snažna da otac ostaje u neosvijetljenoj sjenci, što sobom postavlja pitanja: da li raskončavanje sjećanja umnogom zavisi od našeg emocionalnog bića, jer u sjećanjima kao takvim ima tuge, ma kakve epizode da nose?).[vii]  


photo © Matija Mitrović

Dantea Buu vodi konac koji uvezan s drugim oprostoruje obojenu tkaninu, za koju, sasvim sigurno, umjetnik nikad sa sigurnošću ne može reći kad je dovršena (možda je riječ dovršenost sasvim strana ovim Danteovim procesima?) i nakon procesa rada, sama od sebe, ona mijenja dimenziju, oblik, tako nikad nije isti, ta tkanina je tkivo, ali i tutkalo koje povezuje Danteovu unutrašnjost sa svijetom koji je uvijek već drugdje i drugi (drugog), čemu se on ne odupire, a to je već jasno po metodi rada koja otkriva da „Dante Buu vez je intuitivan.“ (Nuno de Brito Rocha). Međutim, jednom strpljivom strogošću prateći tkaninu teksta Lakana, nailazimo na sledeći zaključak psihoanalitičara: „intuicija je hitra.“ Ovo se može, u slučaju Danteovih vezova, povezati sa njegovom rukom koja ne gleda koji konac uzima, ne odbacujući ni jedan koji se zatekne u ruci; sâm slobodom vođen slučaj ima bitan udio u samoj stvari, i takav, zaista je istinski spontan da bi se podvrgavao definiciji koji teži, ovdje nedopustivom sažimanju.

Vuk Vuković (muzejski pedagog/edukator Centra savremene umjetnosti Crne Gore)