POHVALA ZEMLJI

„Između duha i tela nalazi se zemlja.“ Rudolf Arnheim

Kapitalizam u svojoj kasnoj fazi uveliko već u Prirodi vidi neograničeni resurs kojeg nemilosrdno eksploatiše, iscrpljuje, pustoši, budući da bogastvo kupuje rad (po najnižoj cijeni, primjer među tolikim drugim svakako je Vijetnam), priroda se tretira kao rezervoar koji se industrijski crpi (naslednici smo vremena koje je rodila industrijska inteligencija), i tehnološki kontroliše i preobličava u procesu svenadzora koji služi detektovanju i najmanjih promjena. Kratkovidost kapitalizma (odatle opasnost nezaustavljivo i nadire) ne uzima u obzir da je Zemlja živi organizam; istraživanje svemira (preciznije: kolonizacija svemira) nije naučna ekspedicija, već direktna državna intervencija u potražnji novih resursa, i otud je globalna vijest bila da je „na mesecu otkrivena voda, dakle, trag život.“ (The New York Times, 2019.)

Znanje o zemlji stavljeno je u službu korporativnih i tehnostrukturnih moći, one su nevidljive i jednako tome nepredvidljive, i podatak da 2 odsto ljudi posjeduje 88 odsto prirodnog dobra, u dovoljnoj mjeri govori u kakvom svijetu nemogućih nejednakosti danas živimo. „Tehnika proizvodnje“ (Jirgen Habermas)[i] protegla se i uposlila u crnu proizvodnju kontinuiranih kriza, jer, koliko god djelovalo nelogično, krize na globalnom nivou osnažuju moć koja njima strateški upravlja. Nakon bio katastrofe sada imamo nuklearno zatezanje užarenih odnosa na relaciji Istok Zapad. – Budućnost pripada pojedinim, u današnjoj gruboj preraspodjeli snaga, duboko razvijenim i zemljama sa dugom kolonizatorskom tradicijom teškog traga.

photo ©_ugo_carmeni

Svaki uronjeni kontakt sa prirodom u ambijentu otuđenosti kao društvene uniformisanosti, mogao bi se doživjeti kao performans, nešto ritualno, drevno i začudno danas u savremenosti prepoznatoj po monumentalnoj bezkontaktnoj komunikativnosti. Tako da, umjetnik Darko Vučković izvodi jedno povlačenje, drukčije prolazi proces subjektivacije, u nastojanju da se povrati sebi, preko prakse posvećene provobitnom materijalu kojim izrađuje skulpture baš u prirodi, toj nesagledivoj skulpturi na kojoj vrijeme vaja svoje upise i tragove, brazde i izrasline.[ii]

Materijal, dakle, glinu, Darko Vučković sam iskopava iz zemlje (što je, takođe, dio rada, ono nerazdvojivo što se, na kraju realizovalo u skulpturi, postiglo iz ukupnog odnosa prema zemlji, prirodi, okruženju), i to je prvi dodir, zahvat, odnos u čemu, razumije se, već grumen zemlje dobija formu, otisak ruke, prsta, jagodice. Utoliko prije, slobodan dodir koji dodiruje dodirnuto (nezavršivost dodira upuštena je u iskustvovanje da “nema ničeg dubljeg od kože“ (Pol Valeri), gnječenje gline, propuštanje kroz prste zemlje, bez unaprijed osmišljenog oblika, postiže se spontano, to su u kontekstu rečenog istinski tragovi trajanja u kontaktu sa materijalom. Kad je Darku Vučkoviću radionica sama priroda, za očekivati je da slučaj stvara, to jest: jedna prepuštenost i meditativnost, sušto odnošenje sa okolinom koja se bezinteresno daje, i tim prije, u tome svemu je najbitni sam proces a ne oblik, međutim, nakon vajanja, preostaje rad na izradi peći u kojima peče skulpture. Otud mi mnoge na momente zaliče na forme koje je sama vatra zemljine utrobe ispekla i izvajala, u konstantnom saodnosu između vatre i vode, elemenata koji jedan drugog ukidaju.

Skulpture nalikuju podvodnim svjetovima/sklopovima, ali ništa manje i vulkanskim oblucima, prastarim sprženim korama, koje je proteklo vrijeme izmečilo, preoblikovalo, izglačalo. Kao „krajnji“ oblik (svaki dodir je nepovratno utisnut i time trajno uvremenjen u skulpturi), skulpture su arhaična arhitektoničnost, nešto pradavno, nesvjesno zemlje, razobličeno što je, gotovo, samoniklo. Utoliko, vajar Darko Vučković stoji nasuprot izjavi M. Fukoa prema kojem „Prirode je ionako previše“; u slučaju ovog umjetnika, on osjeća vajanje kao ukupnu uključenost čula koja sve registrovano u procesu prenose u rad. Upravo i baš zbog toga, nalazim važnim napomenuti, da ove skulpture zadržavaju oblik prirode (kao što, na primjer, živimo doba kocke i isfantazirane vertikalnosti, tog neprirodnog oblika i duhovne linije koje u saodnosu bi da predstave inače nepredstavljivu kapitalističku moć), ostaju protiv popularizovanih struja – zelena politika, zelena transverzala i zelena internacionalna zajednica, koje formiraju međunarodni, aktuelni narativ obećan staranju o planeti.

photo ©_ugo_carmeni

Uvijek osamljen u prirodi (čovjek je, inače, posvećeni sebi u prirodi, svom prvom okruženju), Darko Vučković je prije svega njen osjetljiv upijač, umjetnik koji je čulno afektiran prizorom prirodnog kao takvog (da – priroda poprima koji oblik?), sav od dodira (ne od riječi), zahtijeva tišinu, osamak, mjesto iza mjesta, jer njegov se izbor u prvom redu odnosi na sam izbor ambijenta, u kojem, ko zna, možda...[iii]

Sve su prilike da, istrajan u svom (recimo tako) ritualu, Darko Vučković ne može da vjeruje Pitagori kad autoritativno kaže „Priroda govori jezikom matematike“, ta apstrakcija, totalitet, subjekt, um, diskurs, naposletku sada algoritam, tržišni koncept, razgranata razmjena, ostaju mu sasvim strani, budući da stoji na strani pohvale zemlji, koja je danas, istina, premrežena[iv], pretvorena u vojne i druge signalne kote, baze, bušotine, „raskrčeni Amazon“ (Naomi Klejn), ucrnjene rudnike iz kojih se samo crpi, grabi, gramzivo gomila.

Zato je Darko Vučković u svojoj umjetničkoj misiji (u strogom smislu te riječi) izuzetan, i ne čudi što se izuzima iz svih u umjetnosti tako dobro prihvaćenih ideologizama i dominantnih diskursa koji tako prazno zveče, ali ne i do njega, koji svoj put do sebe nalazi na putevima koje sam prokrčuje u nastojanju da se izdvoji, posveti, produbi, u jednom procesu bavljenja prirodnom skulpturom koja se odvija kao tok, bez tačaka početka, sredine ili (nedostižnog) kraja. 

Vuk Vuković, muzejski pedagog/edukator Centra savremene umjetnosti