photo by Mankica Kranjec
moguće utopike
DOK SE PROBIJAMO KROZ SEDIMENTNI OBLAK
„Držimo se za neodrživo: zvezde, talase, titraje.“ (Marguerite Duras)
Takozvana interesantna vremena prepoznata su kao ona koja u sebi nose potencijal propasti (ekonomski krah, virus kovid19, rat u Evropi jesu slika sumračne sadašnjice), i već zbog toga zahtijevaju da se bez odlaganja prione na izradu internacionalnog projekta osmišljavanja mogućih budućnosti (otvorenih, bez u najavi već sad formiranih tragova), podignutih na „uvijek već dolazećoj demokratiji“ (Derida) i umjetnosti različitih medija kojim se umjetnici služe kako bi što konstruktivnije i radikalnije poslali poruku svijetu o njegovom stanju koje, ukoliko se prepusti globalnom kapitalizmu da kao dosad bude jedini vodič, može računati na urušavanja do temelja, ponajviše zbog toga što šire i dublje sagledavanje stvari otkriva da je danas subjekt recipijent završenog svijeta ostvarene budućnosti i realizovane realnosti.
photo by Mankica Kranjec
Budućnost je, u prilog rečenom, bez dvojbe, naučno depersonalizovana (realnost algoritama i bioinženjering metamreže[i]) i fantastično pustinjska, momentalno svepristuna i u prezentu prazna (zahvaljući represivnom aparatu kontrole i cenzure[ii]). Izložba Umijeće držanja za ruke / Dok se probijamo kroz sedimentni oblak, okuplja neiscrpnu razliku kako društvenu tako ništa manje i istorijsku, umjetnika koji se javljaju sa prostora današnje Crne Gore. U duhu toga, ne griješimo ako pretpostavimo da se unekoliko insistiralo na istorijskim okolnostima versus transistorične utopike, jer baš one u sebi mogu podnijeti i iznijeti razlike od teritorijalnih do mentalitetskih, i utoliko prije, izložba predlaže alterna(ra)tivne metode koje su već zbog toga kreativno kompleksnije i subverzivno slobodnije.
photo by Mankica Kranjec
Stičemo snažan utisak da više nemamo nikakvu dodirnu tačku sa prošlošću (kao da je plombirana, posthumna, nedozivljiva), te da smo izglobljeni i nasilno istrgnuti, predati sadašnjosti sa minimumom iskustva i memorije koje ponajprije služe da se orijentišemo u prostoru i vremenu u odnosu na koje se pogubno pasivno pozicionirati. Neprestano, uvijek slušamo patologizirajuću priču o sveopštoj dezintegraciji, narastajućoj neizvjesnosti i nepodnošljivoj nejadnakosti (duh demokratije bi morao htjeti znati da: nejednakost doprinosi neproduktivnosti), riziku visoko podignutih uloga u budućnost koja sve više i brže uzmiče. Ukoliko se, dakle, bitno drukčije (strateški i kreativno) ne povratimo prošlosti, ne rasvijetlimo izvjesne prelomne (presudne) trenutke, ne smognemo snage konačno „egzistirati u pluralu, kao stvaraoci javnog sveta“ (Hana Arent), ponovićemo istu, fatalnu grešku, i onima koji dolaze u nasleđe ostaviti ono što smo zatekli mi i s čim više nego da teško (ponajviše zasad improvizovano i vidno nesnađeno) izlazimo na kraj. – Bez stvarne spone sa prošlošću, budućnost pristiže poput raspršenog oblaka, nošena hirovima moći na koju je sve teže zaista sa pozitivnim rezultatom uticati.
photo by Mankica Kranjec
Uvijek na marginama i bjelinama treba da stvaramo priču o svijetu koji se suštinski sada može iskusiti u jednoličnosti globalnog kapitalizma[iii] (kapitalizma koji uzima učešća u svemu što se dokraja odalo promiskuitetnom, neskriveno utemeljeno u bezvrijednom, banalnom, ogoljenom i neodrživom – ali, baš zbog toga i tim prije, on i pretrajava na fabrikaciji sopstvenog leša, na neupokojivosti, preko vladavine nad još nerođenim, na bezbjednoj budućnosti preko koje se nadvija sjen supertehnologizovanog i maksimalno operativnog oružja pokrenutog u jednom „preventivnom ratu“), bauka proizvodnje i profita koji je od svega uspio napraviti vijest kratkog roka trajanja. Krize, potresi, turbulencije, okviri su unutar kojih se svijet okreće oko moći koja snažeći sebe sve slabi, i otud odgovor umjetnosti mora moći biti subverzivan[iv], radikalan, katkad i izvan standardizovanih kulturnih koordinata.
Ovo, dakle, nije samo borba za moguće budućnosti, nego i za drugačije prošlosti, vremena koja oblikuju ne statičnu nego slobodnu sadašnjost. Ne bi smjeli, i ne samo zbog rečenog, dopustiti činjenicu prema kojoj „mali svijet je nekako, progutao veći“ (Natalija Vujošević), i da lokalni „narcizam umjesto iskustva drugačijeg biva zadovoljan doživljavanjem sebe.[v][vi]“ (Richard Sennett) Tim prije, novi narativi sebe nalaze u intenzitetu imaginacije izvan instrumentalizovanog svijeta.[vii]
Vuk Vuković (muzejski pedagog/edukator Centra savremene umjetnosti Crne Gore)
[i] META je matema vještačkog univerzuma u kojem je metafizika momentalnosti sažela dimenzije vremena u sintetičku sliku sad. Cirkulacija ne više slika nego otelovljenih snova, i ne novca nego nesustigljivih noviteta nedostižnih vrsti koja u potpunosti nije virtuelizovana.
[ii] Rastavimo sklop naučno fantastičnog narativa i unutra ćemo zateći jezik biotehnologije, organizma postčovjeka koji nastaje kao proizvod kapitalističke kolonijalizacije svih resursa, uključujući tu i dosadašnjeg čovjeka.
[iii] The Guardian (u čemu cvjeta ciznizam, u tekstu od 01.09.2017. piše da su – „Tačer i Regan doprineli oblikovanju društva kao univerzalne tržnice (a ne, na primer, polisa, javne sfere ili porodice) i ljudskih jedinki kao mašina za obračunavanje profita i gubitka (a ne nosilaca božje milosti ili nosilaca neotuđivih prava i dužnosti.)“
[iv] Slika Porodica prikazuje svu idiličnost nezamjenjivog doma (kosmosa bića), iz perspektive slikarke Zuzane Chalupove, gdje je sve posvećeno (i to u jednoj prostoriji) toplom ambijentu, ispunjeno bajkovitom igrom i odnosom djece i živitinja; naivna u prikazu, ona razoružava posmatrača svojom iskrenošću (danas je to najsubvezivniji implus), i ovu sliku dovodim (ne baš sasvim slučajno) u vezu sa Danteovim vezovima, ukončanim ispovijestima u jednom radu koji se okružuje posvećeničkom tišinom darovanom sebi kao stvaraocu ličnih svjetova koji druge pozivaju na osvjetljenje unutrašnjih predjela, danas sa strahom preskočenih, jer nas pohodi pogled Velikog Drugog, zbog kojeg smo nametnuli otuđenost i distanciranost kao umijeća življenja u zoni internet izolacije.
[v] René Portocarrero „Golub mira“: moglo bi se reći kako ova koktovska grafika profila goluba mira nerazdvojivog od (ukrasne) flore, u neugroženoj ekologiji svog jedinog ambijenta, sada leti kroz predio sa slike Lidije Delić „A moment ago“, kao ne više bijeli nego prije posivjeli, krilati simbol jednog poraženog vremena koje se od „hladnog rata“ raspirilo sada u „vrućem miru“.
[vi] Skulptura „Porodica“ Bernard Matemera: iz mermernog, masivnog bijelog bloka isklesana je porodica veoma sugestivno, sa naglašeno otvorenim očima i usnama (percepti i afekti), umjetnički poštujući tradiciju, mitologiju, spiritualno i vjerovanja (kao kulturni dio umjetnikovog podneblja), čime se umjetnik rukovodio tokom svog rezidencijalnog borvaka u Galeriji nesvrstanih zemalja 1987., pa ništa manje i na ovoj skulpturi „prisutan motiv tri stopala i tri prsta za koji je svojevremeno svjedočio da potiču iz jednog sna u kome su se ljudi pretvarali u životinje i penjali se po drveću u potrazi za medom.“ Ovu, dakle, skulpturu porodice mogli bi sagledati u odnosu sa objektima, Guilty Knowledge“ (Jelene Tomašević), koji otkriva jedan posthumanoidni, distopijski, košmarni svijet praznog horizonta gdje se nekad išlo u potragu za medom a naposletku u potragu za mašinama.
[vii] Na Dan pobjede nad fašizmom, devetog maja 1984. god. „Srebrna Palma“ stigla je u kolekciju kao poklon predsjedništva SFRJ, od tadašnjeg predsjednika Petra Stambolića kome je ovo djelo poklonio Sadam Husein; ime autora kolekciji je ostalo nepoznato (Unknown Iraqi Artist), i baš ta od Moris Blanšoa prizivana anonimnost u kojoj čisto govori umjetnost (u palmi od srebra!), mogla bi biti jedan od simbola trijumfa nad zlom u kome je učestvovala savjest čovječanstva (savjest je kod Kanta pozicija nad-Ja), neugasiva potreba da se spasi upravo budućnost, pravo onih koji dolaze, dakle, koji smo iz tadašnje perspektive sada mi, i na nama je da stvaramo budućnost slobodnu od svih trajnom zaokruženju raspoloživih izama, ideologija i isključenja drugog/drugih, jer su svi oni jedno ime za proširenu Evropu koja je bila i ostala „kontinet znanja“ (Derida), obećana familijarnost zemalja koje se udruženim snagama bore za emancipaciju, duh tolerancije i suživot, favorizujući neiscrpan rezervoar razlike i različitost u odnosu na lokalnost i istost.