(NE)SVRSTANA

Ekskluzija sadašnjeg trenutka ekstenzivne tranzicije na prostorima Ex Yu, učinio je da se osjećamo akterima vremena koje leluja preko u paramparčad pocijepanih prostora od kojih svaki nosi memoriju neprisajedinjivu tenzičnom toku koji ima tendenciju dodatno razgrađivati i degradirati prošlost koju neumorno ne prihvatajući odbacujemo od nas. Multimedijska izložba (Ne)svrstana pokriva višeslojni koncept koji počinje (prema riječima umjetnice Duse Jesih) od sopstvenog karaktera na kojeg uticaj vrši prostor i vrijeme izvjesne sredine, do izložbenog prostora dvorca Petrovića sa kojim umjetnica osjeća da u nekim aspektima dijeli tendencije prošlog vremena. Multimedijski, dakle, uzbireni mediji (definisano berardijevim i gatarijevim jezikom) raskrivaju koncept o prošlom (lat. connceptus: sposobnost shvatanja, moć poimanja), izloženom u prostoru prizivanja koje potrebuje da se znatno proširi kontekst sadašnjeg, sve više opustjelog i istrgnutog,  možda i ostavljenog da postoji samo za sebe. Tim prije i više, (ne)svrstana (da: ako se svrstavamo, onda nužno zauzimamo stranu, negostoljubiv stav, i zar time već ne krećemo u preventivni napad na Drugog?), umjetnica sebe u sopstvu sklapa preko sjećanja o prošlom, sabranom u onome što smo zvali bratsvo i jedinstvo, sada razasuto u pojedinačnim pričama bližnjih koje se moraju moći uspjeti uklopiti u jednu, jedinstvenu i neizbrisivu priču o nama koju i sada ne bez komplikovanih osjećanja prepričavamo, dokučujući da minimalne razlike (kaže Hana Arent) potrebuju maksimalno razumijevanje potpomognuto refleksijom o štetnom učinku rada negativiteta raznih ideologema. Odjednom, (za)jedno moramo znati umjeti iznutra proširivati taj demokratski predlog koji može opstati samo desementiranjem njega samog njim samim, što je, nesumnjivo, i bez ostatka, ujedno poruka slike (u međuvremenu znatno dekonstruisane petokrake) “Penta(n)gram / United we stand, divided we fall”[i].

Opsesivna opisnost, neurozna narativnost, metaforična melodičnost, u slučaju slika Duse Jesih ostaje ovdje ono neprimjenjivo, trvdost teksta trebala bi da sledi imperativnost koju sebi zadaje Julia Knifer pošto ustvrdi da: “Tekst mora biti čist i direktan.” Rečenični sklop će, dakle (držeći se strogosti slike), biti nizan spatovno, da bi čistina bila čvrsta (činjenična), prostor postojan, tvrdnje tvrde. Nema metaforičnog otcjepljenja od slike čiji je jezik suvoparan, sistematski organizovan tako da izostaje naracija nagovještaja, sve je jedno, kruto, jednobojno, arhitektonski stameno, tek i ponegdje, ali i tada uvijek štedno znakovito, kao u slučaju slike “I scream / you scream”[ii], gdje kričanje poprima crvenu i crnu boju (“Muchov Krik je po definiciji nijem: ispred ove slike čujemo (krik) očima” Slavoj Žižek), dodirujući vrhom ivicu (opnu) bića unutar kojeg se oformljeno nastoji probiti. Iskockani prostori naših života, izlomljeni, isprekidani, nastavljaju se snažno prelomljenim i povezano/prekinutim linijama koje iščezavaju u isparcelisanim plohama, što se tako ubjedljivo predočava na slici “Geto I”[iii].

Ove dvije slike imaju nešto od vitgenštajnovog jezika, toliko superiorno svjesnog sebe da sobom zahvaćen sebi govori: “Granice mog jezika su granice mog svijeta.” Slike, prema rečenom, daju pregledan prikaz isfragmentiranog prostora i, ništa manje, njegovog minimalističkog organizovanja; ivica, faseta, granica, ali i ispunjeni sadržaj, površ, neprekidna linija usastavljivog, jednom riječju, uokvirena upotpunjenost. Međutim, što se, pak, tiče, političke kontekstualizacije onoga što se podrazumijeva pod getom, odmah biva jasno da je geto strogo ograđen i izolovan, odvojen, neudvojiv prostor, sveden, iznutra ispražnjen i spolja nadziran. Da, geto je arhitektonski riješen tako da pokazuje: ovdje su okupljeni kažnjeni, prognani, zarobljeni! Žil Delez primjećuje sledeće: ”Nomadi su upravo ljudi koji ne putuju. Oni su doslovno nepokretni (ils resent immobiles), svi stručnjaci o nomadima to kažu. U nekom smislu, mogli bismo reći da nitko nije toliko nepokretan kao nomadi.” Zatočenici geta se, strogo uzev, zaista čak među sobom minimalno (gotovo i isključivo putem tajnih znakova) komuniciraju. Prvenstveno, njihov prostor prebivanja jeste crno-bijeli, skučen, nesocijalan, isključen, tako da, svaki zatočenik geta (u biopolitičkom smislu), jeste na neki način agambeovski homo sacer. Nepomjerljiv, uprošteno kockast, no improvizatorski i za neko vrijeme sklepan, geto sobom objavljuje da onima unutar njega “život liči na onaj nemrtvog.” (Bjung-Čul Han) Uzet kao prostor na teritoriji Ex Yu, geto je neizdržljivo (i jednako tome apsurdno) upućen na sebe, vlastiti idiom i kôd, uvijek već homofobičnu tradiciju i mitologiziranu vrijednost, i sve to, paradoksalno, zadobija (kao) neki dublji smisao isključivo ukoliko je nepodjeljivo, neprevodivo, nepokretno, ukorijenjeno među svojima, potpomognuto perpetuiranjem. (Primjer: na pitanje Srećka Horvata – “A Peljhan?”, Žižek odgovara: “Sad se konstituira priča šta znači biti Slovenac. I ako ova priča pobijedi, mene nema.”)

Geto, bez daljnjeg (kao snažno odupiranje zaključku izvedenom iz iskustva i formulisanom u smjelo provokativnom naslovu “Penta(n)gram / United we stand, divided we fall” (kurziv, V. V.), u potpunosti predstavlja par exellence politički prostor kasnomoderne, to je, dakle, poslednja faza političkog moderniteta sadržanog u moći, danas (globalno gledano), žicom ograđen rezervat za migrante, mjesto pri samoj granici, ponajprije granično mjesto golog života, čist užas “Twilight Zone”[iv], iz koje nema nazad (u ratom razorenu kuću, zemlju, državu: Irak, Afganistan, Ukrajina), niti naprijed u svijet kojim diktira homogenizovano, neoliberalno tržište, nevidljiva ruka tehnokorporacija. One nadziru i kažnjavaju, nadgledaju i upravljaju, utabavajući “puteve očajnika”, iznad kojih umjesto instaliranih kamera svepristune metakontrole, imamo sistem upravljanja sproveden uz pomoć onoga što umjetnica Dusa Jesih naslovljava: “Loophole I & II. – Whole, Polyptych / (De)construction“[v]. Dakle: nišan neprestano nadgleda kretanje obezdomeljenog i lica bez isprava, dokumenata, rodnog lista, tog (foknerovski rečenog) uljeza u prašinu, neprijatelja, prekobrojnog, koji nije niti će ikada moći uspjeti prispjeti bilo gdje, i tim prije, na tragu rečenog, “u nemogućnosti da se umre vidi krajnje čovekovo proklestvo.” (Moris Blanšo) Samim tim, slika “Off-the-Wall I.”[vi], konstatuje konačnost, ontologijsku bačenost i tragičnost, ukleti udes, surovu svučenost sopstva u neporecivo ništavilo.

Neophodno je, zbilja, diseminirati disenzus, rastvrdnuti uvrežena ubjeđenja, pokretno pozicionirati (ne)svrstanost, moći htjeti odbiti zauzeti jednu od ostrašćenih strana, jer to jeste i ostaje bitno politički stav kontra Sartrovom dijalektičkom kvaziobrtu koji istrajava na zaključku da je “ne zauzeti stranu, izbor, i to kukavički.” Štaviše, u ovim rastrzanim vremenima privatizacija i neokončivih balkanskih tranzicija (u kojima, usput rečeno i podsjećanja radi, kultura kontinuiteta i pamćenja biva dokraja degradirana), priklanjanje nekoj strani znači prepustiti se zastranjenju, procesu isključenja Drugog/Drugih, u konačnom nastojanje nametanja svoje interpretacije Istorije, naprosto, sve to znači da se nema unutrašnje širine za predlog Franka Berardi-Bifoa koji primjećuje da danas “slobodu treba ponovo izmisliti.” To da se sloboda treba ponovo izmisliti, uvijek već događa se na umjetnički način, preko kreativnog kapitala, jer iako “umetnici nemaju fah, nego samo veštinu ili možda genijalnost” (Ričard Rorti), oni istražuju sebe, proces kalupljenje karaktera, vrše autoanalizu, ali  istovremeno strateški preispituju reziduum prošlosti (budući da je ovdje, dakle, na prostorima Ex Yu, politizacija prošlosti poslužila mnogim vlastima da gospodare na svim nivoima kao “subjekt za kojeg se pretpostavlja da zna” (Lakan), mogućnost njene najkvalitetnije restauracije-prezentacije, žestoko se odnoseći spram sadašnjosti iz koje se samoistiskuju, neprilagodljivi, praktikuju rad kritike koja ne trpi pripremljene paradigme. Sve suprotno tome,  a priori se predaje inertnosti i pasivnosti, neodgovornom konformizmu jednog bjesomučnog konzumerizma zadojenog ideologijom zabave i spektakla, ispod koje uvijek tek bubri latentni naboj destrukcije prema drugosti. Rad “Guillotine, Another point of view”[vii], prepoznaje potencijal te opasnosti, identiteta koji se temelji na progonu Drugog, na katastrofičnoj klaustrofobičnosti koja instinktivno reaguje napadom, već reckava, metalna, strašna, u svemu prepoznaje prijetnju, otud i traži neprijatelja, ušunjalog stranca u naš zaokruženi i zdravi organizam zvani država. Međutim, takozvani dugo traženi srednji put nipošto nije i sve se više pokazuje da ne može biti u onome što Claud Lefort imenuje kao demokratija koja drži prazno mjesto moći, već u radikalnoj reinvenciji neizbrojive razlike koja smo svi mi.

Vuk Vuković (muzejski pedagog/edukator Centra savremene umjetnosti Crne Gore)