Kustosica: Karolina Majewska-Güde

Istraživačka izložba Povezani pejzaži propituje zajedničko sjećanje i moguću budućnost utopije mirne koegzistencije koju je zagovarao Pokret nesvrstanih, materijalizovanu, između ostalih, u umjetničkoj zbirci nekadašnje Galerije nesvrstanih zemalja ,,Josip Broz Tito”. Ova izložba aktivira ideju simbiotičkog življenja kroz konceptualni i performativni angažman s kolekcijom umjetnosti nesvrstanih zemalja. Izložba nudi utjelovljeni pogled na naslijeđe pokreta nesvrstanih i njegove dekolonijalne prakse, te njegovo proširenje kroz umjetnički angažman s predmetima, idejama, prekinutim razvojem i okolnom prirodom navedene kolekcije. Izložba se sastoji od dvije cjeline, intervencije na stazi u parku i postavke od tri rada u prostoru Fondacije.

Detalj rada Simbiotička kolekcija Irene Lagator

Pokret nesvrstanih je inicirala Jugoslavija 1961. godine kao alternativni politički savez između zemalja Globalnog juga koje su odbile zauzeti stranu u hladnoratovskom sukobu. Solidarnost između nesvrstanih zemalja odnosila se uglavnom na političke i ekonomske razmjene. Ali Pokret nesvrstanih je takođe bio kulturalni projekat koji je omogućio cirkulaciju predmeta i razmjenu između umjetnika i kulturnih djelatnika na Globalnom jugu. Materijalni aspekt ove saradnje i razmjene pružio je priliku za pristup različitim kulturama bez njihovog otuđenja i hijerarhizovanja. Zbirka nekadašnje galerije osnovane u Podgorici 1984. godine čuva materijalnost ovog političkog projekta nesvrstanih, koji funkcioniše kao oličenje horizontalne, nehijerarhijske kulture prikupljanja utemeljene često na praksi donacija i poklona. To je takođe mjesto usklađenih veza između različitih modernizama i modernosti. Zbirka je bila dio svakodnevnog života Titograda (današnje Podgorice) sve do raspada Jugoslavije. Godine 1995. integrisana je u Centar Savremene Umjetnosti Crne Gore.

U svojoj video instalaciji Povezani pejzaži, Irena Lagator Pejović fokusira se na aktiviranje naslijeđa kolekcije umjetnosti nesvrstanih zemalja, iz svoje osobne utjelovljene perspektive. Umjetnica predlaže reimaginaciju ove zbirke kroz praksu povezivanja, odupirući se nostalgičnoj i povijesnoj perspektivi. Lagator radi s konceptom proživljene distance Merleau-Ponty-ija koji stvara optimalnu napetost između unutrašnjeg i spoljašnjeg horizonta stvari. Gubitak te udaljenosti znači gubitak sposobnosti opažanja. Povezanost ili zamagljenost je i figuracija kojom umjetnica govori i o približavanju kolekciji s određene distance i o artikulisanju njenog organizacijskog principa, odnosno zamagljivanju kategorija koje zapadnjački pogled nameće materijalnoj kulturi (dobra umjetnost, visoka umjetnost, etnografski predmeti, neumjetnički, dekorativni predmeti itd.). Takođe, radi se o kritičkom sredstvu širenja kolekcije prema spoljašnjosti, jer zamagljivanje granica takođe znači povezivanje i preplitanje.

Irena Lagator / There is already a feeling of a flow / detalj /2022

U seriji malih i intimnih slika Vazduh kojeg dijelimo, umjetnica stvara poetske krajolike konstruisane ponavljanjem hemijskog simbola ugljenika (C), kombinujući različite modele reprezentacije prirodnog svijeta. U seriji crteža …već postoji osjećaj protoka, kao i u procesno orjentisanom radu Simbiotička kolekcija, umjetnica ističe taksonomiju kolekcije umjetnosti nesvrstanih zemalja i proširuje je uključenjem naziva živih organizama, drveća i biljaka iz parka koji okružuje instituciju. Ovim radikalnom gestom umjetnica nam skreće pozornost na materijalnost sakupljenih predmeta i konceptualno i izvedbeno ih povezuje s prirodnim okruženjem. Simbiotička kolekcija ima za cilj zajedničko postavljanje i označavanje na betonskoj stazi imena biljaka iz parka i predmeta iz navedene kolekcije. Ovaj rad će se odvijati u saradnji sa raznolikom domaćom publikom tokom tri radionice organizovane u Kruševačkom parku u proljeće (Karolina Majewska-Gude, Toni Hildebrandt), ljeto (Anđelka Badnjar Gojnić) i jesen (Bojana Piškur), a u saradnji sa Laboratorijom kolekcije umjetnosti nesvrstanih zemalja. Zajedno s umjetnicom, publika će učiti, odučavati se, izvoditi i ponovo zamisliti potencijalnu budućnost naslijeđa kolekcije umjetnosti nesvrstanih zemalja.

Iz razgovora sa umjetnicom Irenom Lagator Pejović:

,,Video instalacija Povezani pejzaži snimljena je tokom moje posjete izložbi Južna sazvežđa u MSUM-u Ljubljani, koju je kurirala istoričarka umjetnosti Bojana Piškur 2019. godine. Pet radova iz kolekcije umjetnosti nesvrstanih zemalja, nekadašnje ,,Josip Broz Tito“ galerije, u bivšem Titogradu, uvrštene su u tu izložbu. Ova instalacija proizilazi iz studije dijela zbirke na izložbi u Ljubljani.

Irena Lagator / Blurred Landscapes / foto: Đorđe Cmiljanić 

Godina 1995 u kojoj sam započela svoje studije umjetnosti, bila je ujedno i posljednja godina u kojoj je kolekcija umjetnosti nesvrstanih zemalja još uvijek bila u cjelosti dostupna za javnost. Bila je to i godina u kojoj je galerija, nakon raspada Jugoslavije, promijenila naziv u Centar savremene umjetnosti. Ponovno viđenje umjetničkih djela u Ljubljani, pokrenulo je lanac pitanja o umjetničkoj, kulturnoj i političkoj relevantnosti spomenute kolekcije za naše današnje vrijeme.

Zamagljivanje se kao proces može razumjeti kao nerazlučivost stvari, ali i kao način stvaranja jedinstva – povezivanja i uvezivanja heterogenih elemenata kako bismo ih direktnije i iskustvenije razumjeli. Približavanje pejzažima objektivom bez zumiranja proizvodi zamagljenu scenu baš kao u maglovitom trenutku kada ne znamo šta se događa. Nekorišćenje mogućnosti objektiva već tjelesno približavanje radovima u postavci jeste čin povezivanja a ne opisivanja.“

,,Nekoliko skulptura koje su nastale tokom umjetničkih rezidencija u Galeriji ,,Josip Broz Tito“ 80.-ih, u stalnoj su postavci u okolnom parku. To me je potaklo da istražim potencijale i poetiku tog mjesta. Ako skulpture ove zbirke i biljke u parku posmatramo kao sadržaj samog parka, onda ne možemo zanemariti relacije i potencijalnosti koje ti sadržaji međusobno proizvode.

Simbiotička kolekcija ispituje mogućnosti ponovnog sagledavanja kolekcije umjetnosti nesvrstanih zemalja. Moje istraživanje usmjereno je i na procese simbiotičkog življenja između biljaka u parku kako bi pokazalo različite mogućnosti suživota i njihovu sposobnost prilagođavanja životnim uslovima. Inicirala sam proces pronalaženja, brojanja, mjerenja i popisivanja imena svih vrsta biljaka koje su prisutne u parku – dendrofloru – u namjeri da skrenem pažnju publike na značaj činjenica koje su prisutne u našoj neposrednoj blizini. Preplićući i kombinujući ih sa imenima umjetnica/ka, naslovima i dimenzijama umjetničkih djela iz navedene zbirke (sakupljenih iz dostupne javne dokumentacije i istraživanjem u Nacionalnoj biblioteci Crne Gore), sastavljam novu listu vizualizacije, imaginacije i invencije novih modela zajedništva i međusobne povezanosti.

Irena Lagator / Shared Air / detalj 

.Evidentiranje onoga što još uvijek postoji u obje kolekcije, u instituciji i u parku, te spajanjem tih podataka u slobodnu i novu tekstualnu formu koja će nastajati tokom nekoliko mjeseci, napor je da se ukaže na moguće vokabulare za jednu inkluzivniju budućnost svih.“

Irena Lagator Pejović je umjetnica i teoretičarka umjetnosti. Njena postmedijska umjetnička praksa usmjerena je na istraživanje i proces. Zanimaju je neprimjetne i paradoksalne situacije, jezičke i sistemske konstrukcije našeg globaliziovanog doba koje se naizgled čine nebitnima. Analizirajući ih, kao i odnose između slika i jezika, individualnih i kolektivnih iskustava, stvara rizomatske reference za kritičko razumijevanje savremenosti, pokazujući da umjetnost može biti relevantna društvena aktivnost za oblikovanje budućnosti. Baveći se značajnim temama savremenosti koje se tiču ​​okruženja, biopolitike, nestabilnosti sistema, pamćenja i istorije, njen rad se bavi pitanjima društvene odgovornosti i njene vidljivosti i funkcionalnosti u svakodnevnom životu. Potičući sudjelovanje publike i empatiju prema tim temama, Lagator je zainteresovana za senzibiliziranje i angažovano promišljanja o strukturama i sistemima koji oblikuju naše živote i naša čula, istovremeno ukazujući na mogućnosti prevazilaženja njihovih ograničenja.

Od 2000 godine izlaže internacionalno na izložbama poput: 18. Tallinn trijenale grafike Warm. Checking temperature in three acts, kustoskinja Rona Kopeczky (2022); Refleksije našeg vremena: Akvizicije 1993-2019, MSU, Beograd (2020); 100 godina Bauhausa: Kontekstualizacije i re-kontekstualizacije Bauhausa u Jugoslovenskom umjetničkom prostoru, Arhitektonski fakultet i Gete Institut Beograd, kustos Miško Šuvaković (2019); D´une Méditerranée, l´autre, FRAC,  Marsej, kustosi Francesco Bonami, Emanuela Mazzonis, Pascal Neveux, Ricardo Vazquez (2017); Normalnosti, austrijski kulturni forum New York, kustosi  Marko Lulić i Christine Moser (2016); Plameni pozdravi, Muzej istorije Jugoslavije, Beograd / Lothringer13 – Städtische Kunsthalle Minhen, kustoskinja Ana Adamović (2015); The Sea is My Land. Artisti dal Mediterraneo, La Triennale di Milano i MAXXI Rim, kustosi Francesco Bonami, Emanuela Mazzonis (2013, 2014); Spring Exhibition, Kunsthal Charlottenborg, Kopenhagen (2013); Untitled (History), 12. Istanbulski bijenale, kustosi Adriano Pedrosa and Jens Hoffmann (2011) ...

Samostalnom izložbom Misliti slikom predstavljala je Crnu Goru na 55. bijenalu u Veneciji. Druge važnije samostalne izložbe uključuju: Društvo neograničene odgovornosti, Salon Muzeja savremene umetnosti, Beograd, kustosi Dejan Sretenović & Una Popovć (2012); Društvo ograničene odgovornosti, Villa Pachiani, Pisa, kustoskinja Ilaria Mariotti (2012); What We Call Real, Atelje DADO, Narodni muzej Crne Gore (2008) …

Njeni radovi nalaze se u privatnim i javnim kolekcijama poput: MSU, Beograd; MSURS, Banja Luka; Muzej novca, Beograd; Galerija Nadežda Petrović, Čačak; Narodni muzej crne Gore, Nacionalna biblioteka Crne Gore, Cetinje; FRAC, Marsej. Njeni radovi uvršteni u su digitalni arhiv www.brokenarchive.org internacionalnog dugoročnog projekta Ville Romane iz Firence i HKW-a iz Berlina. Pored ostalih internacionalnih i domaćih nagrada, za svoj umjetnički rad je primila UNESCO nagradu za vizuelne umjetnosti na 4. cetinjskom bijenalu 2002. godine. Bila je i umjetnica u rezidenciji kod značajnih internacionalnih institucija poput Neue Galerie u Gracu.

 dr Karolina Majewska-Güde, je istoričarka umjetnosti, istraživačica i kustoskinja. Njeno istraživanje se fokusira na centralno-istočno evropskim neo-avangadama, feminističkim istorijama umjetnosti, umjetnosti performansa, problemima savremene cirkulacije, prevođenja i produkcije znanja putem umjetnički zasnovanog istraživanja. Nedavno je objavila knjigu Umjetnička praksa Eve Partum. Atlas kontinuiteta na različitim lokacijama (Transcript, 2021). Majewska-Güde je članica istraživačkog kolektiva pisze/mówi/robi, posvećenog kuriranju izložbi i radionica fokusiranih na praksama umjetničkog istraživanja i umjetničkih arhiva. https://karolinamajewska.wordpress.com/

https://piszemowirobi.tumblr.com/

Toni Hildebrandt je rođen u Karl-Marks-Štatu, Istočna Njemačka, 1984. godine. Od 2003. do 2009. je studirao istoriju umjetnosti, muzikologiju, filozofiju i romansku književnost na Friedrich-Schiller-Universität u Jeni, muzičkoj akademiji “Franz Liszt” u Vajmaru, univerzitetu Sapienza u Rimu i Italijanskom univerzitetu za filozofske studije u Napulju. Po dobijanju doktorata iz istorije umjetnosti na bazelskom univerzitetu 2014. godine, za šta je dobio nagradu “Wolfgang-Ratjen award”, radno mjesto je našao kao docent na Katedri za istoriju moderne i savremene umjetnosti na univerzitetu u Bernu. Bio je stipendista na Istituto Svizzero u Rimu (2013.-2017.), Centralnom institutu za istoriju umjetnosti u Minhenu (2019.) i koledžu Walter Benjamin (2020/21.).Zajedno sa Giovanbattistom Tusom uređivao je izdanje za estetica. studi e ricerche: “Sredozemne geografije. Razmišljanje o Jugu“ i izdanje u pripremi PPPP: Pier Paolo Pasolini Philosopher. Paralelno sa istraživanjem istorije i teorije crtanja za doktorat, bio je kourednik dva toma posvećena konceptu projekcije (“Entwurf”) (kourednik sa Davidom Espinetom) i odnosu slike i gesta u umjetnosti i filozofiji (kourednik sa Ulrichom Richtmeyerom i Fabianom Goppelsröderom). U skorije vrijeme, objavio je esej „Postapokaliptična zapanjenost: estetika i istorijska svjesnost u prirodnom sažimanju“, koji je bio nominovan za Bernsku nagradu za istraživanje životne sredine 2021. Trenutno privodi kraju rad na svojoj drugoj knjizi (Post-)apokaliptične imaginacije: predstavljanje nuklearnih katastrofa u umjetnosti i filmu od 1945.Toni Hildebrandt je od 2021. koordinator međunarodnog SNSF Sinergia projekta “Medijacija ekološkog imperativa”, transdiciplinarnog istraživačkog centra u saradnji između univerziteta u Bernu i Državnog autonomnog univerziteta u Meksiku (UNAM). Pored rada u Švajcarskoj, on je i stalni Gostujući profesor na Maumaus nezavisnom studijskom programu u Lisabonu (od 2015.), kao i čest gostujući predavač na njujorškom univerzitetu.

 https://www.youtube.com/watch?v=Xm65FUU9c8w&t=1s

Toni Hildebrandt

Naslov predavanja: ,,San o nečemu”

Predavanje je uokvireno dvjema zagonetnim formulacijama, s jedne strane – u usponu komunizma – čuvenom Marksovom formulacijom da „postaće jasno da je svijet odavno sanjao o nečemu“,  a s druge posljednjom izjavom Pjer Paola Pazolinija iz 1975. o „nestanku svitaca“ – kao metafori za katastrofu kapitalističkog uništavanja planete. Obje formulacije tvore aporiju: san o nadolazećoj zajednici i – prije svog ispunjenja – njenom potpunom zaboravu, košmaru izumiranja. Međutim, između ove dvije radikalne vizije utopije i distopije, imamo vrijeme koje preostaje, u vremenu koje je i već počelo da dolazi i već je – u svom preokretu – počelo da završava. Ovo vrijeme ima aporetičku strukturu. To je vrijeme za alegorijsko predstavljanje uništenja, ali i vrijeme da nas podsjeti na otporni život u ruševinama utopije. Ovo predavanje će pokušati da razmota ovu aporiju vremena između utopije i distopije, prošlosti koja ne da mira sadašnjosti, i sadašnjosti koja je uvijek otvorena za dolazak 'nečega', ali kojoj treba jedan 'drugi' prostor kako bi se razmotala pred nama, na ovom mjestu i u ovom trenutku. Pored čitanja djela Žaka Deride (naročito Specters of Marx i Cinders), Pazolinijevog ranog romana Il sogno di una cosa (San o nečemu) i njegovog kasnog (post-)apokaliptičnog preobraćanja svojih ranih sanjarskih vizija, ovo predavanje će predložiti i koncept aporetičkog vremena koje se manifestuje u umjetnosti i poetici – dovodeći ga time u najbliži dijalog sa 'razmišljanjem koje oblikuje' i 'oblikom koji misli' kao u slučaju umjetničke prakse Irene Lagator.

Datumi trajanja izložbe: 24.03. – 10.05.2022.

Datumi trajanja intervencije u parku: 24.03.2022. do nestaanka boje2022. do nestaanka boje