Vlasta Delimar, jedna od najznačajnijih jugoslovenskih i postjugoslovenskih performans umjetnica 2020. godine krenula je u proslavu četrdeset godina samostalnog umjetničkog djelovanja, planirajući seriju izložbi u gradovima bivše Jugoslavije i to u Ljubljani, Zagrebu, Rijeci, Sarajevu, Novom Sadu, Beogradu, Podgorici, Skoplju. Ovu zamisao poremetila je i otežala pandemija Covid 19, pa se  izložba sa zakašnjenjem sada pridružuje več realizovanim predstavljanjima u Zagrebu (2020), Ljubljani (Škuc 2020), Skoplju (2020) i Beogradu (2022).

Ova izložba je četvrto predstavljanje Vlaste Delimar u Crnoj Gori - učestvovala je na Festivalu Jugoslovenskog Alternativnog Teatra u Titogradu (1989), na 24. Crnogorskom likovnom salonu 13. novembar (1990) i na festivalu FIAT (2007).

Umjetničko djelovanje Vlaste Delimar počinje još u sedamdesetim godinama dvadesetog vijeka, i u kontekstu jugoslovenskog umjetničkog prostora ono pripada konceptualnim i postavangardnim eksperimentalnim praksama, kojima je pripadala i Grupa šestorice autora s kojom je umjetnica usko sarađivala, zatim, grupe OHO, Bosch + Bosch, KOD, 143, Gorgona… S umjetnikom Tomislavom Gotovcem je pored prijateljstva, djelila egzibicionizam i beskompromisnost u performativnim akcijama i djelovanju u javnom prostoru. Pored umjetničke prakse, poslednjih deset godina organizatorka je i međunarodnog festivala performansa u Štaglincu.

 Umjetnička praksa Vlaste Delimar počiva na radikalnom performativnom prisustvu. Od njenog prvog samostalnog performansa Transformacija ličnosti (odjećom, šminkom, frizurom) koji je izvela 1980. godine u Galeriji SC u Zagrebu, propitujući fragilnost i konstrukt identiteta jednostavnim promjenama odjeće i frizure, tijelo biva centralni medijum i sredstvo komunikacije, što umjetnica kao princip usvaja i praktikuje sve do danas.

Na ovoj izložbi Vlasta nas kroz arhivske fotografije i video zapise vodi kroz svoju, skoro pola vijeka dugu umjetničku praksu, u kojoj neumorno ponavlja gest preispitivanja i dekonstrukcije postavljenih društvenih normi i predrasuda, naglašavajući njihovu neusklađenost sa stvarnim potencijalom življenja, koji iste anesteziraju i opresuju.

U praksi Vlaste Delimar, umjetnost i životno iskustvo su sjedinjeni, od ranih performansa kojima praktikuje oslobađanje i emancipaciju mladog ženskog tijela od nametnutih uloga i stereotipa koje propisuje patrijarhalno društvo, kroz iskustva majčinstva, ljubavništva, zrelosti, sve do recentnih performansa Pravo na orgazam u šezdesetoj i Prema dostojanstvu (starenja), (u saradnji sa glumicom Vesnom Stilinović), u kojima otvara važnu temu odnosa društva prema starenju, starenju i seksualnosti, kao i marginalizaciji pripadnika treće dobi u atmosferi histerične poznokapitalstičke opsjednutosti mladošću.

Umjetnički postupak Vlaste Delimar neumoran je, beskompromisan i neodvojiv od života.

Ona svoje tijelo postavlja kao podsjetnik na moguće i neosvojeno, na prigušeno i potisnuto, a živo, postavlja ga kao reflektor u oko patrijarhalnog društva i njegovih slojevitih kalupa dizajniranih u namjeri kontrolisanja ženskog tijela, sveopšteg pristajanja na nametnute konvencije i malograđansku dosadu.

Vlasta Delimar svojim umjetničkim gestom i svojim tijelom brani, osvaja i zauzima prostor slobode - radikalnim praktikovanjem iste.

Natalija Vujošević

Vlasta Delimar - biografija

VLASTA DELIMAR (1956., Zagreb) najznačajnija je hrvatska performerica, beskompromisna u kritikama ideologija kojima se bavi u svojoj umjetničkoj karijeri započetoj kasnih 70-ih. Nagradu Sedam sekretara SKOJA zaprimila je 1986., a od 2005. do 2015. bila je voditeljica umjetničke organizacije “Moja zemlja, Štaglinec” i međunarodnog performans festivala koji se održavao u Štaglincu kraj Koprivnice. Članica je HDLU-a. Jedna je od ključnih figura koje su definirale suvremeni performans kroz prizmu vlastitog tijela kao medija i sadržaja - ženskog, golog tijela koje i u današnjem društvu još uvijek ne prestaje biti točkom kontroverze. Istražujući u svom radu feminitet, muško-ženske odnose i stadije životnog ciklusa - od mladosti i žudnje preko partnerstva i majčinstva sve do starenja - u javni prostor iznosi autobiografske narative koji propituju razgraničenja javnog i privatnog i normative politika identiteta.

Za sebe ističe da ne podržava identifikaciju ili pripadnost bilo kojoj ideologiji, religiji, političkoj stranci ili državi, te da se zalaže se za ljudska prava, slobodu individue, poštivanje različitosti i ekološku svijest.