Image
Image
Galerija Centar

Anja Marković

Od datuma: 05.06.2022.
Do datuma: 05.02.2022.

KAD BJELINA PROGOVORI...

 

Kustosi to nerado priznaju, ali osim što su izvježbani da profesionalno tumače i vrednuju umjetnost, postoje djela koji ih više ili manje pomjeraju, dotiču i pogađaju kao pojedince. Za mene su to radovi Nele Hasanbegović. Čitaocu teksta i posjetiocu izložbe u Centru savremene umjetnosti Crne Gore, pri završetku teksta i obilaska izložbe, biće sasvim jasna i nadam se opravdana ovakva pristrastnost.

 

Skulpturu Ropstvo uzeću kao polazište, ne jer bih je izdvojila po vrijednosti ili značaju, već zato što sam u njoj pronašla skup svih polazišta i razmišljanja same umjetnice. Ropstvo je njena replika, žene okovane lancima za zid. Njene ruke su čvrsto stisnute u pesnice, noge su u raskoraku, spremne da u svakom trenutku naprave korak. Tijelo je ispravljeno, ramena su zategnuta unazad, glava uspravna. Sve ukazuje na otpor i spremnost na borbu. Ali čisto bijelo lice odaje utisak tuge, skučenosti, nesreće. Djeluje kao da na njemu nema traga borbenosti i otpora. A šta je to okovalo umjetnicu? Društvo, sredina, tradicija, ženska pozicija... i tek smo zagrebali po površini.

 

Motiv okova može se pronaći i u performansu Pod velom gdje umjetnica sa još par žena formira krug, okrenute su publici, u vjenčanicama dok se po njihovoj bjelini projektuju okovi. Tradicionalno, vjenčanje žene bio je puki dogovor muškaraca, da je iz jednog vlasništva predaju u drugo. Njena uloga može biti vrednovana samo kroz brak i majčinstvo, a vjenčanje je prvi korak, tranzicija. Lanci projektovani na njihovim bjelinama koje simbolizuju čednost, putenost i poslušnost kao najviše djevojačke ideale, čvrsto drže okovanim svako odstupanje od istih. Žena je objekat i kao takva, može se okovati.

 

Self replication je serija radova u kojima Hasanbegović duplira sebe (parcijalno), ovoga puta kroz tradicionalnu čipku i njenu bjelinu. Štrikanje je ženski posao, rađen u dokolici, ali da bude i od koristi - kao dekor. Umjetnica najčešće kroz ovu formu prikazuje uvećani otisak svog lica, dok suptilno kroz vez čipke ispisuje riječi za čije značenje se načelno svi zalažemo: sloboda, ljubav, ženstvenost, jednakost, zajedništvo... Te vrijednosti su jednako važne svakom umjetniku, svakoj ženi... svim ljudima. Među njima nalazi se i jedan poseban rad izveden u istoj tehnici – otisak torza dok je umjetnica bila trudna. Taj trenutak u kome se stvara novi identitet jedne žene koja će postati majka, ujedno i stvaranje novog života, simbolizuje i most između starog (čipke i tradicije) sa jedne, i novog, uzbudljivog sa druge strane. To novo, tehnološko i sasvim savremeno ogleda se u neonskim svjetlima koja u mraku ovim radovima daju privid lasera. Simbolično, ta čipka predstavlja i ko smo bili do juče, našu istoriju i našu tradiciju, ali laseri govore o tome ko smo danas, ili ko ćemo biti sjutra, dok su ispisane riječi putokazi za univerzalnu i vječnu vrijednost.

 

Rad Materna je prostorna instalacija koju čine tri led lampe oko kojih je posuta zemlja.   Rad ima više slojeva, tačnije više simboličnih dualnosti: svijetlo i tamno, materijalno i nematerijalno, pozitivno i negativno... Lično me asociralo ponajviše na biblijsko „I bi svjetlo“ kao sami početak i „u pepeo će se vratiti“ kao sami kraj. Jedno bez drugoga ne bi postojali i ne bi imali smisla.

 

Ženom budućnosti završavam krug jer njen stav sličan je figuri Ropstvo. Hasanbegović je u saradnji sa Darijanom Kalauzovićem zamislila neku buduću generaciju žena oličenoj u ovoj. Njena odjeća podsjeća na neki futuristički, gotovo svemirski oklop. Lice joj je prekriveno maskom za VR, njene emocije su nečitljive ali umjesto praznih stisnutih pesnica sada se u rukama pojavljuju mačevi. Žena budućnosti je ratnica. Ali ono najvažnije, ona više nije okovana.

 

Nela Hasanbegović se kroz svoj umjetnički angažman bavi kritičkim i etičkim promišljanjem pozicije žene kroz prizmu tradicije, društva, uloge, ali i vremena. Iako je akcenat prvobitno na ženi, ona je samo polazište za razmišljanje o širim pojmovima poput dobra i zla, ispravnog, pravednog, o smislu i o univerzalnim vrijednostima. Dakle, prevazilazi i samu ženu. Meni, kao kustoskinji, izuzetno su važna problematizovanja tradicije i naslijeđene kulture jer nas samo preispitivanje i mijenjanje lošeg vode ka boljem, a kao ženi, izuzetno su mi poznati svi okovi. Otuda i ona pristrasnost sa početka...

 

Anja Marković

Istoričarka umjetnosti